Ilustracija: 123rf
Novinar BBC Futurea Brandon Ambrosino istražio je u nedavnom članku kako nam mijenjanje predodžbe seksualnosti u posljednjih stotinu godinu može puno toga reći o današnjim fluidnim seksualnim identitetima.
U nastavku prenosimo dijelove njegove analize.
"Heteroseksualnost se 1901. godine definirala kao "abnormalna ili uvrnuta želja za suprotnim spolom", dvadeset godina kasnije malo drugačije kao "morbidna seksualna strast", a tek se 1934. godine počela shvaćati slično kao danas, "normalna seksualnost".
Za homoseksualnost smo učili da se pojavila u određeno vrijeme u prošlosti. No nismo učili i da se na isti način pojavila heteroseksualnost, za koju se smatra da je "normalna" i da postoji oduvijek".
Vrijeme kada je heteroseksualnost bila abnormalna
"Argument protiv heteroseksualnosti kao izuma funkcije su i razlike u genitalijama jer je razmnožavanje osnovni način produživanja ljudske vrste. Ali ne bi se smjela izjednačavati sa snošajem.
Queer teoretičar David Halperin sa sveučilišta u Michiganu tvrdi da seks nema povijesti jer se temelji na tjelesnim potrebama, ali seksualnost ima jer je to kulturni konstrukt, način na koji društvo shvaća, objašnjava i kategorizira seks.
Kada se govori o heteroseksualnosti, misli se na taj konstrukt.
Prije 1868. godine nisu postojali ni heteroseksualci ni homoseksualci, iako su se razna seksualna ponašanja bilježila i zabranjivala.
Ali 1895. godine mađarski novinar Karl Maria Kertbeny stvorio je četiri pojma za opis seksualnih iskustava: heteroseksualnost, homoseksualnost, i dva danas zaboravljena - monoseksualnost (masturbacija) i heterogenitalnost (bestijalnost).
Ti su se pojmovi s vremena na vrijeme pojavljivali u raznim knjigama i člancima. "Normalno" je ono koje se temelji na zajedničkom dogovoru, a može se mijenjati kada se počinju propitivati temelji takvih dogovora.
Za austrijsko-njemačkog psihijatra Richarda Krafta-Ebinga s kraja 19. stoljeća, normalna seksualna želja bila je smještena u veći kontekst funkcionalnosti razmnožavanja. Prije tih podjela seksualnosti, na Zapadu je postojala podjela seksualnih činova na one u svrhu razmnožavanja i one koji to nisu (a koje su Biblija i još ranije stoici osuđivali kao slabost karaktera).
Ali tek se nakon Kraft-Ebinga počelo razlikovati seksualni instinkt kojemu je svrha razmnožavanje i erotička želja bez potrebe za razmnožavanjem, a bez njegovih se djela heteroseksualnost nikada ne bi počela shvaćati kao "normalna" između 1923. i 1934. godine".
Seks i grad
"Ideje i riječi često su proizvod svojega vremena, pa tako izum heteroseksualnosti nastaje rastom srednje klase potkraj 19. stoljeća koja se u rastućim gradovima morala zaštiti od aristokratske dekadencije s jedne strane i seksualnih nastranosti koje se povezivalo s nižim klasama s druge.
Stoga je trebalo osmisliti sustav kojim bi se reguliralo seksualnost i to ne nužno religijom nego zakonski, pa su ovdje poslužila Kraft-Ebingova djela i na otklon od norme (hetero) počelo se gledati kao ne samo na grijeh, nego kao na moralnu degeneraciju - što je bio jedan od najgorih pridjeva kojim se može opisati osoba.
To je postalo mjerilo za sve ljude, a svaki otklon postao je prijetnja za društvo.
To je nadalje razvio i proširio Freud, koji je tvrdio da se heteroseksualnost razvija kao uspjeh nadilaženja prvotnih podsvjesnih tendencija djece za ubijanjem roditelja istog spola, da su zaljubljeni u roditelja suprotnog spola, a braća i sestre su im suparnici.
Takvo je edipovsko razmišljanje prihvaćeno zbog opće želje većine za standardizacijom svakoga dijela života, a neki su kasniji znanstvenici to potvrđivali istraživanjima".
Budućnost heteroseksualnosti
"Takva nam je kategorizacija uglavnom ostala prisutna i danas, iako se ne zna zašto bi homoseksualci i heteroseksualci trebali biti različiti.
Ako heteroseksualnost nije postojala u prošlosti, ne mora ni u budućnosti, a spisateljica Jane Ward spominje i mogućnost vlastitog stvaranja seksualnih želja, poput kultiviranja hrane, što bi dovelo do seksualne fluidnosti.
Manje od polovice britanske mladeži izjavilo je da je 100 posto heteroseksualno, mediji vrve seksualnim skandalima političara i zvijezda te njihovim razvodima, a umjetna oplodnja uvelike se razvila.
U budućnosti će se muškarci i žene i dalje razmnožavati i tako će biti sve do kraja ljudske vrste, ali heteroseksualnost kao društvena oznaka, kao identitet, neće nužno postojati", zaključuje Ambrosino.