JERONIM iz Stridona bio je jedan od najučenijih ljudi svog vremena: vrsni poznavatelj hebrejskog i grčkog autor je Vulgate, najpoznatijeg prijevoda Biblije na latinski. Volimo mu tepati da je, premda ilirskog podrijetla, bio naš čovjek jer se njegovo rodno mjesto obično smješta u Dalmaciju (katkad i u Panoniju). Tako smo Jeronimu prikačili i izjavu da je branio svoj prgav karakter time što je Dalmatinac.
Postom protiv seksa
A prešućuju se oni dijelovi njegove biografije koji mu ni najmanje ne služe na čast.
Jeronim je bio zagriženi pristaša asketskog života, s divljenjem spominjući primjere redovnika koji opstaju na malo kruha i prljavoj vodi, spavaju na podu i totalno se uklanjaju od žena. Već je postojala duga tradicija askeze, potekla još od manihejaca i sličnih vjerskih pokreta. Obično je to značilo neko žrtvovanje tijela Bogu. Kod Jeronima post je bio najbolja brana protiv seksualne požude, a seks u bilo kojem kontekstu smatrao je najvećim mogućim grijehom.
Žene na posebnom piku
I dok je muškarcima pisao kako trebaju prakticirati samo post koji mogu izdržati, od žena je zahtijevao iznimno strog režim života, i to još u djetinjstvu. Najkraće govoreći, žena je smjela jesti samo svježe povrće, kruh i rijetko ribu, ali u toliko malim količinama da je uvijek trebala ostati gladna. Morala se sramiti samog pogleda na svoje golo tijelo, što ju je trebalo nagnati i da izbjegava kupanje.
Smjela je nositi isključivo traljave haljine. Trebala je provoditi puno vremena plačući zbog grijeha, a jedine dopuštene zabave bile su joj je pjevanje psalama i čitanje Biblije. Naravno, nipošto se nije smjela udavati, nego zauvijek sačuvati svoje djevičanstvo.
"Meni se može dopasti jedino žena koju nisam nikada vidio da jede", opisao je Jeronim svoju ideju o ženskom rodu. Očito je bio uvjeren da su žene osobito podložne spolnom nemoralu i da ih se od tog zla može sačuvati jedino totalnim umrtvljivanjem tijela. Nije to sasvim bez logike, kad ste gladni, nije vam do seksa.
Pronašao žrtvu
Jeronim je imao kontakte s dvije žene - Paulom i Marcelom, obje su bile bogate senatorske udovice. Nisu mu bile prijateljice, njih je koristio kao mecene i vrata za ulazak u visoko društvo kršćanskog Rima.
Uskoro mu se posrećilo da baš tu nađe i žrtvu koju će uspjeti uvjeriti u svoje fantazmagorije.
Paula je imala kćer Blezilu koja je već s osamnaest godina ostala udovica. Nije to bila neka rijetkost u ono vrijeme, Blezili se čak i dopala ta njezina novostečena financijska i društvena neovisnost. Počela je živjeti poput imućnih, mladih udovica, moderno se odijevati i družiti sa sličnima sebi. Da bude jasno, nije se odala nekom posebnom poroku.
Jeronimu, naravno, to se nije dopalo, pa joj je nerijetko prigovarao. A najviše se plašio da bi se Blezila mogla ponovno udati. "Trebaš više oplakivati svoje djevičanstvo nego udovištvo", objašnjavao joj je zadrti Jeronim, samovoljno preuzimajući ulogu duhovnog oca.
I onda mu se posrećilo: Blezila je uskoro oboljela i mjesec dana ležala u groznici, sasvim prirodno izgubivši apetit.
Anorexia nervosa
Kad se počela oporavljati od bolesti, Jeronim ju je uvjerio da treba nastaviti s izgladnjivanjem ne bi li tako umrtvila tijelo koje će ionako jednoga dana proždirati crvi. Upalilo je, Blezila je počela provoditi vrijeme u čitanju Biblije, učenju grčkog i hebrejskog, prihvativši krajnje rigorozan post i pridržavajući se svih onih gorespomenutih savjeta ženama za život slobodan od seksa.
Njezini su koraci uskoro podrhtavali od slabosti, lice joj je bilo potpuno blijedo, a vrat toliko tanak da je jedva podržavao glavu. Ovu rečenicu nisam napisao ja, nego Jeronim, koji je s divljenjem opisivao do koje je razine posta dospjela Blezila. Danas bismo bez krzmanja rekli da ovdje imamo klasičan opis anoreksične osobe sa svim simptomima gađenja prema vlastitom tijelu, pokušaja dostizanja savršenstva i ekstremnog reduciranja unosa hrane.
Očekivani kraj
I što mislite, kako je završila ta priča s djevojkom koja je odlučila sebe konstantno izgladnjivati? Kad znate da svaka četvrta anoreksična djevojka umre, onda ne čudi da je nakon dva mjeseca torture nad tijelom preminula i Blezila, jedva napunivši dvadeset godina.
Na sahrani se njezina majka Paula srušila na pod. Neki to pripisuju emotivnom slomu, a neki činjenici da je i ona oslabjela zbog strogog režima prehrane po svečevim uputama. Svi prisutni sasvim su opravdano upirali prstom u Jeronima kao glavnog krivca za Blezilino mučno umiranje. On je uskoro napustio Rim, držeći sebe nevinom žrtvom lažnih kršćana. S njim su krenule i Paula i njezina druga kćer Eustohija, koje je uspio uvjeriti da je ispravno postupao i naveo ih je na pustinjački život. Usput rečeno, u to je vrijeme životopis Antonija Pustinjaka bio glavni bestseler.
Sveti Jeronim i Blezila
Istina je da Crkva nije prihvatila ekstremni Jeronimov stav o postu, u protivnom bi odavno svi već nestali, pomrijevši gladni i bez potomstva. Svejedno, onovremeni teolog Jovinijan, koji je kritizirao Jeronimovo učenje o postu, proglašen je heretikom i nijedno njegovo djelo nije sačuvano (o njemu znamo samo iz žučnih kritika).
"Naš Dalmatinac" Jeronim proglašen je svecem, a danas bi takvog čovjeka vjerojatno zatvorili ili poslali na psihijatriju. Nedavno je neki pastor u Keniji svoje vjernike uvjerio da trebaju umrijeti od gladi kako bi sreli Isusa. Tog afričkog Jeronima nitko neće beatificirati.
Status svetice dobila je i zlosretna Blezila sa svojom mamom i sestrom. Sveci su ljudi koje bi trebao oponašati svaki pravi katolik, a vi sami odlučite hoćete li krenuti Jeronimovim ili Blezilinim stopama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala