Međunarodni praznik rada prilika je da se sagleda situacija radnika u Hrvatskoj. Koncept "radnika" danas je puno drugačiji nego prije nekoliko desetljeća, a slijedom toga promijenili su se i način na koji se rad vrednuje i uvjeti rada.
Ostvaren je velik napredak, kako u svijetu, tako i Hrvatskoj. Danas se godišnje radi manje sati nego prethodnih desetljeća, češće se mijenja poslodavca i mjesto rada, fizički rad je manje zastupljen, a digitalizacija, automatizacija i robotizacija donijele su mnoge prednosti i mane. Te se promjene događaju u većini svijeta.
U Hrvatskoj je povijesna novost to što ne postoji visoka nezaposlenost. Trenutna stopa nezaposlenosti od 6 posto najmanja je u povijesti nezavisne Hrvatske, čak manja i nego kad je Hrvatska bila dio Jugoslavije.
To je dobra vijest, ali i samo jedan dio ukupne slike kvalitete zaposlenja u nekoj državi. Ma koliko se godinama pokušavalo popraviti status radnika neprekidnim izmjenama Zakona o radu, kvaliteta rada počela se poboljšavati tek kada je nezaposlenost prestala biti problem, odnosno kada su poslodavci trebali radnike više nego radnici njih.
Daleko od toga da je situacija idealna ili čak dobra, ali je kudikamo bolja nego u vrijeme krize 2008.-2015., ranih godina ovog stoljeća, 90-ih ili 80-ih. Za vrijeme krize nezaposlenost je bila visoka, a plaće uopće nisu rasle, prvih godina ovog stoljeća također je bila visoka nezaposlenost, 90-ih smo imali pretvorbu i privatizaciju s masovnim otkazima, a 80-ih hiperinflaciju i rast broja nezaposlenih (točnije, onih koji traže zaposlenje, sa 78 tisuća 1980. na 140 tisuća 1989., podaci Statističkog godišnjaka Jugoslavije).
Svaki 20. radnik u Hrvatskoj u riziku je od siromaštva
Glavni motiv radnika je da ima plaću koja mu osigurava kvalitetan život. Procjena toga što znači "kvalitetan život" i koliko dobara i usluga prosječan radnik mora moći kupiti od plaće nije jednostavna.
Razne organizacije stvorile su vlastita mjerila. Jedno od njih je određivanje granice rizika od siromaštva na 60 posto medijalnog dohotka (onog od kojeg točno pola stanovnika ima veći, a pola manji dohodak). Time se izbjegava problem usklađivanja zbog različitih obrazaca potrošnje među državama.
Gledajući tako, 2022. u Hrvatskoj je 4.7 posto zaposlenih bilo u riziku od siromaštva. U izračun su uključeni plaća i primanja od socijalne države. Prilično jasno, skoro svaki 20. radnik u Hrvatskoj je siromašan ili u opasnosti da to postane. Idealno bi taj broj trebao biti 0, ali, nažalost, nije tako.
Hrvatska u odnosu na druge države EU stoji relativno dobro. Najveći problem s radnicima koji ne ostvaruju dovoljno velika primanja da ne budu u riziku od siromaštva imaju Rumunjska (14.5 posto), Španjolska (11.7 posto), Italija (11.5 posto) i Grčka (10.6 posto).
Od Hrvatske manji postotak potencijalno siromašnih radnika imaju samo Belgija (3.6 posto), Češka (3.4 posto) i Finska (2.5 posto). Velike i bogate države imaju visok udio potencijalno siromašnih radnika u odnosu na Hrvatsku, kao što su Austrija (8.2 posto), Francuska (7.5 posto), Njemačka (7.2 posto).
Minimalna plaća u Hrvatskoj u odnosu na ostale države EU
Jedan od osnovnih instrumenata koje države koriste da bi osigurale adekvatne plaće svih radnika je minimalna plaća. Ona je u Hrvatskoj ove godine podignuta na 840 eura bruto, a i većina drugih članica EU povećala je svoje minimalne plaće.
Za potrebe ovog teksta nećemo ulaziti u to funkcioniraju li uopće politike minimalne plaće u osiguravanju rasta plaća u gospodarstvu. Treba napomenuti da Švedska, Finska, Norveška, Danska, Italija i Austrija nemaju nacionalnu minimalnu plaću u klasičnom smislu, nego sindikati različitih industrija pregovaraju s poslodavcima oko određivanja minimalne plaće u točno određenoj industriji.
Hrvatska s minimalcem od 840 eura nije na začelju EU. Dapače, ima veći minimalac od nekih država koje imaju veću prosječnu plaću, ali ima i suprotnih primjera. Uglavnom je minimalna plaća zadana na između 35 i 52 posto prosječne plaće (podaci OECD). Hrvatska je s oko 41 posto okvirno u prosjeku.
Najmanje minimalne plaće u EU imaju Latvija (620 eur), Mađarska (681 eur) i Estonija (725 eur). U njima minimalna plaća iznosi manje od 37 posto prosječne (podaci OECD za 2022.).
Slovenija ima relativno visoku minimalnu plaću s obzirom na prosječnu jer je minimalac 1254 eura, a prosječna plaća 2317 eura, odnosno minimalna plaća iznosi 54 posto prosječne. Ona je najbliže ostvarivanju cilja EU da minimalac u svakoj državi bude 60 posto prosječne plaće.
Dohodak korigiran za razliku u cijenama
Kada se pokušava odrediti adekvatnost prosječne, medijalne i minimalne plaće radnika u nekoj državi, treba imati na umu i razlike u cijenama. Jednostavno, 1000 eura ne vrijedi isto u Hrvatskoj i u Njemačkoj jer se u Njemačkoj za taj novac zbog većih cijena može kupiti manje stvari.
Zato se svi novčani dohoci moraju korigirati za razliku u cijenama da bi se mogli točnije uspoređivati među državama. U Hrvatskoj godišnji dohodak po stanovniku korigiran za razliku u cijenama iznosi 13.438 PPS (PPS je fiktivna valuta izvedena iz eura, kao da jedan euro vrijedi isto svuda u EU).
To je više nego u Slovačkoj (10.670 PPS), Mađarskoj (10.960 PPS), Rumunjskoj (11.084 PPS), Bugarskoj (11.155 PPS), Grčkoj (11.389 PPS) i Latviji (13.228 PPS), ali puno manje nego u Njemačkoj (24 tis.), Belgiji (25 tis.) i Austriji (28.7 tis.). Susjedna Slovenija također je puno bogatija s 20.273 PPS.
Rad na crno više nije problem u Hrvatskoj
Prema istraživanju Međunarodne organizacije rada (ILO), u Hrvatskoj ne postoji izražen problem neprijavljenog rada. Njegov udio je samo 3 posto, što je među najboljim rezultatima u EU.
Najveći postotak neprijavljenog rada, ili popularno "rada na crno", jest u Češkoj (17 posto), Poljskoj (15.9 posto) i Slovačkoj (12.3 posto). Više od 10 posto radnika na crno još imaju Mađarska i Italija. U najvećim ekonomijama EU, Njemačkoj i Francuskoj, između 4 i 4.5 posto radnika spada u neformalne radnike.
Neprijavljeni rad još je jako rasprostranjen u susjednim zemljama BiH i Srbiji, gdje 19.7 i 18.6 posto radnika čine neformalni radnici.
Ostvaren je glavni preduvjet - niska nezaposlenost, ali puno je prostora za napredak
Navedeni podaci samo su dio šire slike, ali pokazuju da se u zadnjih nekoliko godina status radnika u Hrvatskoj popravlja. Plaće snažno rastu iako je zbog rasta cijena 2022. stvarni rast plaća bio negativan, nezaposlenost je na povijesnom minimumu, a poslodavci traže radnike umjesto da radnici traže posao.
Prošla vlada nastavila je s ukorijenjenom tradicijom mijenjanja Zakona o radu, ali je to ovaj put izazvalo manje "panike" nego u prošlosti. Mogući razlog je to što je radnicima taj zakon postao manje bitan jer, za razliku od prije, znaju da u slučaju otkaza ili nezadovoljstva poslom mogu lakše pronaći novi posao.
Najbolja zaštita radnika je snažno i dinamično gospodarstvo u kojem se uvijek traži "radnik više". Pad stope nezaposlenosti na povijesni minimum napravio je više za radnike od svih izmjena Zakona o radu svih vlada od 90-ih naovamo.
Uvijek postoji prostor za napredak. Dapače, ima jako puno prostora za rast plaća, poboljšanje stanja na tržištu rada i odnosa poslodavaca prema radnicima... No danas svaki radnik ima moć da bira poslodavca, a ne da moli za posao i trpi loše radne uvjete jer se boji da neće pronaći novi posao. Takva dinamika zaštitit će ga bolje od bilo kojeg sindikata i bilo kakvog Zakona o radu.