JOŠ UVIJEK se točno sjećam što sam pomislila kada sam posljednjeg rujanskog petka prošle godine zadnji put zatvorila vrata Banskih dvora.
Račanov problem je to što ja, koja sam sjedila dvoja vrata do premijera, bila jedan od njegovih najbližih suradnika i iskreno vjerovala u dobre namjere njegove Vlade, ne želim svoj glas više dati njemu, njegovoj stranci ili nekoj drugoj stranci vladajuće koalicije.
Dapače, zaključila sam: Uopće neću izaći na sljedeće izbore.
Tri godine za mene je tjedan imao sedam dana ispunjenih stresom i političkim krizama, živjela sam u začaranom krugu nadigravanja s novinarima i borbi s političarima sklonim medijskom autizmu, u sukobima s visoko pozicioniranim birokratima, vječnim protivnicima svake nove ideje i promjene.
Politički položaj svakodnevno vam u vene upucava neodoljivi koktel adrenalina, moći, utjecaja, osjećaja vlastite važnosti, taštine i konstantnog ego-tripa. Tog petka bila sam iscrpljena, emocionalno prazna i ljuta. Kao i mnogi građani ove zemlje bila sam razočarana i Vladom i Račanom.
Danas, nakon što sam se psihički i fizički oporavila od iskustva vlasti, s racionalne distance od godinu dana, bez ikakve dvojbe znam da ću 23. studenog otići na glasanje. Ako mi političari jednom u četiri godine daju mogućnost da izaberem tko će upravljati mojom državom, ne želim tu mogućnost propustiti.
A za koga ću glasati? Pa, ma koliko to bilo neočekivano s obzirom na uvod ove kolumne, glasat ću za SDP. S obzirom da je u mojoj izbornoj jedinici predsjednik SDP-a prvi na listi, znači da ću glasati za Ivicu Račana.
Izaći ću na izbore jer ne želim da o dijelu moje budućnosti, budućnosti moje familije i prijatelja u sljedeće četiri godine odlučuju moji susjedi. Izaći ću zato jer se moj glas, kao i glasovi mojih sugrađana, računa. Jer premda je samo jedan, moj je glas važan i vrijedi.
A zašto za Račana?
Glasat ću za Račana, premda sam sigurna da u Hrvatskoj ima mnogo ljudi koji bi bili bolji premijeri od njega. Jedini je problem što se nisu kandidirali, pa ih nema na izbornim listićima.
Račan zaslužuje moj glas ne zato jer ima najbolje managerske sposobnosti nužne za premijera, već zato što je nesumnjivo najbolji mogući izbor od onog što mi se pruža na političkoj sceni.
Politika je, kao i mnogo toga drugoga u životu, izbor između ponuđenih, realnih osoba, a ne izbor između idealnih kandidata za premijera.
Glasat ću za Račana premda sigurno nije bio najbolji šef s kojim sam radila, jer sam imala puno ugodnijih i lakših šefova, jednostavnijih za suradnju.
Ali Račan je šef koji pokazuje određenu razinu poštovanja za svoje suradnike, od ministara do tajnica u Vladi. Nikada Račana nisam čula da se svojim tajnicama obraća sa ti, a da one njemu govore vi. Za razliku od Sanadera kojemu novinari govore vi, a on njima uporno ti, Račan, koji je na premijerskom stolcu, s novinarima je na vi. Mala stvar, ali puno govori o čovjeku. Naime radi se o pristojnom ponašanju, a ja želim pristojnog premijera.
Glasat ću za Račana jer je dva pomoćnika ministra, koji su vozili s nedozvoljenom količinom alkohola u krvi, smjenio s njihovih položaja, i zato što je zbog istog razloga Bandića pritisnuo da da ostavku na gradonačelnički položaj.
Nikako se ne mogu sjetiti niti jednog primjera u kojem je Sanaderov HDZ, dok je bio na vlasti, prakticirao slično ponašanje. A ja želim premijera koji smatra da su zakoni isti za sve.
Glasat ću za njega usprkos toga što je bivšu suprugu postavio za sutkinju Ustavnog suda, a sadašnju, koju je javno mijenje u međuvremenu primoralo na ostavku, za veleposlanicu u Ministarstvu vanjskih poslova. To nikako nije za pohvalu, ali se niti u snu ne može usporediti s razinom nepotizma koji su provodili Tuđman i HDZ deset hrvatskih nesretnih godina.
Ivica Račan nije politički ostvario sve što sam od premijera očekivala i sve što je bilo moguće u datim okolnostima, ali svi ključni potezi koje je vukao vode ovu državu u dobrom smjeru. Sanader i HDZ do sada me nisu uspjeli uvjeriti da imaju bolja rješenja za našu budućnost.
Vlada Ivice Račana se pokazala nesposobnom dugoročno riješiti slučaj male djevojčice koju iz svoje sredine želi prognati već drugi provincijski hrvatski gradić, ali je Ivica Račan svojim primjerom, držeći to dijete u naručju i igrajući se s njim na tepihu svojeg kabineta, pokazao kakav treba biti odnos spram HIV pozitivnih.
Usprkos toga što ova Vlada nije prilagodila naše društvo osobama s posebnim potrebama, Ivicu Račana pamtim kada je davao krv, čitao priče slijepoj djeci i jedne kišne subote proveo cijelo poslijepodne na treningu pasa vodiča slijepih.
Račanova Vlada nije ispunila obećanje o reviziji hdzovog privatizacijskog kriminala, ali Ivica Račan nakon četiri godine premijerskog položaja ne živi u ogromnoj vili u Nazorovoj ili na Zelengaju, nego u malom stanu na Trešnjevci. Ne vozi se u blinidiranom Mercedesu nego u neuglednom Passatu.
Naš premijer, za razliku od mene, nije stopostotno uvjeren eurofil, ali shvaća da Hrvatska drugog izbora osim Europske unije, ma koliko loš mehanizam ona bila, nema, pa svi potezi koje je u svojem mandatu poduzeo Hrvatsku sigurno vode u tu organizaciju.
Račan nije heroj kakvog bi prosječni građani htjeli vidjeti na mjestu premijera. U politici nema heroja, heroji ginu u ratu i ruše rekorde na sportskim igralištima. Račan također nije managerski genijalac, kakvog bismo rado vidjeli u Banskim dvorima.
U politiku, osim u američkim filmovima, vrlo rijetko zalutaju genijalno sposobni, inteligentni, marljivi pojedinci i nekakvi moralni zanesenjaci – takvi završe u znanosti, umjetnosti i športu. U politiku idu prosječni ljudi, ljudi s nešto povišenom razinom taštine i željom za dokazivanje. S nešto vrlina i masom mana.
Glasat ću za Ivicu Račana jer je od cijele ljudske i stranačke ponude, ako ne najbliži, a ono barem najmanje udaljen od ideala premijera kakvog smatram da ova država zaslužuje: poštenog političara i skromnog čovjeka. Ukratko zato jer jer Račan dobar izbor za moju budućnost i budućnost mojih sugrađana.