SLUČAJ ubojstva obitelji Zec apsolutno treba riješiti, ali država ne može odgovarati za nedjela službenika koji ih počine bez njezina naloga, rekao je premijer Ivo Sanader prije tjedan dana u Saboru na Aktualnom satu, pozivajući se na odluku Državnog odvjetništva koje nije prihvatilo ponudu za izvansudsku nagodbu o odšteti preživjelim članovima te zagrebačke obitelji.
Hrvatska vlada želi riješiti slučaj odštetnog zahtjeva preživjelih članova obitelji Zec, rekao je u srijedu u Strasbourgu govoreći na redovitom zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. "Moj kabinet traži način kako da riješi taj bolan problem", kazao je premijer, a tjednik Nacional dodao kako šef vlade želi da država, iz moralnih razloga, pristane na nagodbu s preživjelim članovima te obitelji.
Nalazi li se Sanader i pod pritiskom činjenice, sasvim vjerojatne, a o kojoj također piše spomenuti tjednik, da je njegov prethodnik na čelu HDZ-a, predsjednik Franjo Tuđman, odigrao ključnu ulogu u političkoj zaštiti ubojica iz Merčepove bande? Moguće je.
Ako je Sanader svjestan da svom umivenom HDZ-u treba što jače distanciranje od čovjeka koji je protežirao, unapređivao i odlikovao notorne ubojice (priznali su zločin u predistrazi), svašta ćemo još doživjeti a ne samo reteriranje pred europskim parlamentarcima. Možda čak i to da se sam, u ime države, ispriča djeci Mihajla i Marije Zec, bratu i sestri mučenice hrvatske demokracije, Aleksandre.
Eh, kada bi se to dogodilo, prestao bih sumnjičavo gledati na distanciranje HDZ-ovskih prvaka od ustaštva i nacionalističkog divljanja iz doba Tuđmanove strahovlade i možda bih počeo vjerovati da čine iskrene pokajničke korake za ono što je ta stranka uradila devedesetih koketiranjem s Pavelićevom ideologijom.
Štoviše, bio bih u iskušenju da čelnicima HDZ-a vjerujem više nego predstavnicima Crkve kojoj još formalno pripadam. A to i ne bi bilo tako teško s obzirom na reagiranje don Živka Kustića na članak u kojem sam ga prozvao zbog toga što je u Jutarnjem listu prošli tjedan priznao da je svojedobno, dok je radio u Banskim dvorima, vikao zbog ubojstva članova obitelji Zec, ali da mu je usta zatvorio, kako je napisao bivši glavni urednik Glasa Koncila, istaknuti državnik i vjernik i to tvrdnjom da je Mihajlo Zec bio četnik.
Naime, Kustić je objavio da je nakon upozorenja istaknutog državnika i vjernika zašutio i da ga je zbog toga jako stid. Napisao sam da ima i zbog čega se sramiti jer je nastavio šutjeti i kada sam ga, nakon Oluje, zamolio da pomogne zaštiti Srbe koje su Hrvatine lovili kao zečeve na oslobođenim područjima podsjetivši ga da mi je, pred svjedokom, rekao da su ti opljačkani i ubijeni Srbi dobro i prošli. Živko je opet zašutio i šuti do danas.
Srama se, čudesno, don Živko nekako preko vikenda strelovito riješio jer je prošli ponedjeljak objavio odgovor na moj članak pod naslovom: Čega bih se stidio? U njemu me ne demantira nego nastavlja tonuti u kaljuži vlastita nemorala.
Kaže da je u Globusu svojedobno napisao da ako bi za spas domovine trebalo zaklati jedno jedino nevino dijete, on tu domovinu ne bi spašavao. Ali samo malo dalje dolazimo do jednog od klasičnih don Živkovih skokova u vlastita usta. Pita: zar smo trebali rušiti svoju državu da neki od njezinih vojnika ne bi počinio i koji zločin? Zar smo trebali braniti ljudska prava, pa i uličnim demonstracijama, dok je agresor palio Hrvatsku i ubijao naše sugrađane? Tako Kustić poentira svoju čudnovatu odgovornost, kako piše, za narod i za domovinu.
Ma, što želim reći? Najlakše bi bilo ovo: da mi se od Kustićeva kršćanstva i patriotizma okreće stomak, a najpoštenije da sam dezerter njegove domovine.
Jedan Kustićev pajdaš iz Jutarnjeg, Branimir Pofuk, smatra da pretjerujem jer je don Živko zaslužio onu istu milost koju je apostol Petar dobio od Krista nakon što ga je zatajio. Samo što priučeni teolog Branimir ne želi ili ne može shvatiti da je Živko, za razliku od Petra, nastavio i nastavlja provoditi zločin šutnje.
Stoga, vjeran ću biti samoj onoj zemlji koja će biti spremna, sa Sanaderom ili bez njega, da bezrezervno stade plakati i pasti na koljenima, kao Papa Ivan Pavao II. u Auschwitzu, zbog zločina koji vapaju nebo za pravdom. Svejedno potresa li nas novinska slika beživotna tijela Aleksandre Zec ili humci na Ovčari.
Drago Pilsel