IZ SVEGA onoga što je objavljeno ovih dana u povodu drastičnog smanjenja kazne generalu Tihomiru Blaškiću, odnosno njegova triumfalnoga povratka u Hrvatsku izdvajam nešto što me je zaista dirnulo.
Naime, gospodin Blaškić je novinaru Jutarnjeg lista priznao da je nakon što je dobio 45 godina zatvora na prvostupanjskom suđenju, supruzi Ratki rekao da je voli beskrajno ali da ima punu njegovu podršku izbrati drugačiji put, da može otići ako ne može izdržati sa njim. Ratka Blaškić je nakon tih riječi od muža zatražila da nešto slično više nikad ne ponovi.
Tihomir je bio sasvim iskren i svojoj je ženi pokazao maksimalno poštovanje. Ako me ne možeš sačekati, rekao joj je drugim riječima, neću ti zamjeriti, pođi s Bogom i nađi nekoga da te usreći.
Ratka je, možda, uz generalovu majku, najviše vjerovala u Tihomirovu nevinost, ali ta ljubav Blaškićevih, a posebno odanost supruge prema mužu zatočeniku, jest nešto što budi nadu svima onima koji tražimo ljubav. Da, poštovani i dragi čitatelji, ljubav jest ono što je Ratka imala u sebi da čeka Tihomira ma što god se s njim dogodilo.
Zašto?
Jer Ratka je znala da je ljubav sve što imamo. Ratka je u sebi imala i posjeduje onu mudrost koja je apostola Pavla u prvoj poslanici kršćanima grada Korinta (1 Kor 13, 1-8) natjerala da napiše da kad bi jezicima ljudskim i anđeoskim govorio, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči; pa čak i kada bi imao dar prorokovanja i znao sve tajne i sve znanje, i kad bi svu vjeru imao tako da bi i gore premještao, a ljubavi ne bi imao, bio bi ništa.
I kad bi razdao sav imetak i kad bi predao tijelo svoje da se uzvisi, a ljubavi ne bi imao, nikakve koristi od njega ne bi bilo.
Ratka je čekala Tihomira jer je ljubav strpljiva i dobrostiva, ne zavidi niti se hvasta, i ne nadima se. Nije dolična i ne traži svoje. Čekala ga je jer ljubav nije razdražljiva i ne pamti zlo. Čekala je jer se nije mogla radovati nepravdi, a zato jer se ljubav raduje s istinom. Jer ljubav sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada i sve trpi.
Ratka je odlučila čekati, a Tihomir je jačao njezinim čekanjem jer, dragi moji, ljubav nikada ne prestaje.
Nadolazeće dane ćemo se možda baviti drugim srodnim temama koje se tiču povratka generala Blačkića među svojima. Meni je bilo potrebno, a mislim da je to potrebno i Hrvatskoj, kao i ostalim zemljama sljednicama Jugoslavije, da, ako možemo, kao što su učinili Tihomir i Ratka, proslavimo ljubav koja uvijek pobjeđuje. Pa i nakon naše smrti.
Drago Pilsel