JADAN Miroslav Kutle. Uhitilo ga baš na granici koju godinama nesmetano prelaze svi mogući zločinci i kriminalci, optuženici i osuđenici, otmičari i njihove žrtve. Baš kad očekuje od Ninoslava Pavića svojih dvadesetak milijuna eura vlasničkog udjela u Jutarnjem listu, nepravomoćno je osuđen zbog malverzacija u Gradskom podrumu. I još ga sumnjiče da je imao neke veze s batinaškim napadom na Josipa Galinca, predsjednika Uprave Industrogradnje. Hapse ga, pa puštaju.
Kad se danas kaže "Kutle", misli se "kriminal u privatizaciji"
Prvo, uhićenje na granici s BiH, navodno bez ikakvog pravnog osnova, tamo gdje nesmetano prelaze svi bjegunci, tamo gdje je i oteti Ante Jelavić nedavno prelazio - malo u gepeku, malo na ostale načine. Zatim, pretres automobila pod sumnjom da je umiješan u premlaćivanje Josipa Galinca, kao da u svom Mercedesu ML još čuva metalne palice. I onda, nepravomoćna presuda na tri godine zatvora zbog malverzacija u Gradskom podrumu, baš u trenutku kad je u javnost izašao njegov dogovor s Ninom Pavićem da mu se vrati sve ono što je svojedobno uložio u izgradnju EPH carstva. I baš u danu kad je čovjek koji mu je to svojedobno "pakirao", Vladimir Faber, dobio nogu s mjesta ravnatelja policije.
Dođe vam da žalite čovjeka koji je u kolektivnu svijest usađen kao paradigma hrvatske kriminalne privatizacije, proglašene "Kutlerajem". Ubilježio je vlasništvo u 140 i kusur poduzeća, od vlasnika birtije u Sloboštini u par godina izrastao u najvećeg hrvatskog tajkuna, prelijevao novac, manipulirao dionicama, uzimao sebi, ali davao i drugima, radio za sebe, ali i za druge.
Tko je Kutli sve to omogućio?
Kutle je još uvijek čovjek bez mrlje. Nema ni jednu pravomoćno osuđujuću presudu. Pobijedio je deset optužnica i borit će se još protiv još toliko. Njegovo poduzeće pojavilo se na popisu sponzora Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj. Navodno je involviran u graditeljski biznis. Povezan je s raznim poslovnim (i "poslovnim") krugovima. Stigne čak utjerivati i stare ortačke dugove. Kako se onda jedan Kutle može smatrati paradigmom gospodarskog kriminala, kad i dalje uživa na slobodi, radi i zarađuje, čak i ubire plodove bivših ulaganja? Što to govori o Kutli, a što o državi?
Međutim, ima još jedno pitanje. Kako on može biti nazivan kriminalcem, kad svi oni koji su mu u tome pomagali nisu zajedno s njim završili na optuženičkoj klupi? Kutle je možda bio nezajažljivi, pohlepni, neodgovorni, navodno čak i pljačkaški tajkun koji se hvalio da, poput biciklista, ne smije stati s onime što radi jer će se inače srušiti. Ali netko mu je sve to omogućio.
Omogućila mu je to HDZ-ova vlast, državni dužnosnici i stranački političari, u tome su mu pomagali bankari i drugi poslovni ljudi, s njim su surađivali i njegov novac uzimali mnogi ugledni izdavači i biznismeni. Kako to da je Kutle ispao kriminalac (a zapravo nije), a svi njegovi partneri ugledni stupovi društva (iako zapravo nisu)?
Evo, recimo, nitko ne pita kakvo je to prebijanje dugova između Pavića i Kutle. Više nitko, a najmanje pravosuđe, ne pita po čijem je nalogu Kutle svojedobno kupio Slobodnu Dalmaciju i uz kakvu cijenu. Ne pita se koje banke i koji bankari su podržavali Kutline poslovne avanture. Niti koji su političari bili na njegovu platnom spisku.
Ako su jednako krivi oni koji kradu i oni koji drže ljestve, što bi se tek trebalo reći za one koji kradu i one koji s lopovom dijele plijen?
Kakva država, takav i Kutle
No, takvo stanje valjda je normalno za državu u kojoj jedan smiješni Matanović bude kažnjen za cjelokupni kriminal u Fondu za privatizaciju. U kojoj nas vladajući HDZ uvjerava da najveća pojedinačna donacija iznosi pišljivih 800 tisuća kuna. U kojoj premijer na pravdi Boga promijeni osam službenih BMW-a u šest godina, a da nitko ne zna odakle i po kojoj cijeni. Gdje dužnosnici kupuju basnoslovno skupe stanove uz sumnjive kreditne aranžmane, a premijer skriva porijeklo svog upadljivog bogatstva. U kojoj se onaj tko opljačka jedan dućan naziva lopovom, a onaj tko "zamrači" čitavo poduzeće poduzetnikom. I napokon, valjda je to normalno za zemlju gdje se privatizacijska pljačka mirne duše naziva Kutlerajem, a zaboravlja da je sve ostalo čisti - kupleraj.
Nije ovo obrana Miroslava Kutle. Ne treba to čovjeku koji se i sam dobro snalazi, kao što i džentlmenski šuti o svima onima koji su s njim haračili po Hrvatskoj. Ovo je samo pitanje može li Kutle sam snositi krivnju za sva privatizacijska zla, premda čak ni on formalno nije ni za što kriv. Ima još takvih tajkuna koji su na isti način kao i Kutle - uz političku podršku, pravosudnu zaštitu i prljavim novcem - izgradili poslovna carstva i privatna bogatstva, ali se svejedno ne vucaraju po sudovima, već figuriraju kao stupovi društva. Kakvo društvo, takvi i stupovi. A kakva država, takav i Kutle. Pravi kupleraj za Kutleraj.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Braco Ćosić / Cropix