Foto: Index
OTKAD je Tihomir Orešković pohvalio kanadski model zdravstva, rasprave o tome je li to uistinu model po mjeri hrvatskih pacijenata i liječnika, ne prestaju. Iako, prema kanadskom modelu, svi građani imaju osnovno zdravstveno osiguranje te im 70 posto troškova zdravstva pokriva država, hrvatski se građani pribojavaju da, iz ionako oskudnih prihoda, ne bi mogli podmiriti preostalih 30 posto troškova, u što ulazi plaćanje lijekova, stomatologa, okulista…. I dok pacijenti strahuju, dobar dio liječnika pozdravlja ideju o uvođenju kanadskog modela zdravstva u Hrvatsku.
Nakon što smo objavili što bi kanadski model značio za pacijente, istražili smo i što bi konkretno značio za obiteljske liječnike.
U ekskluzivnom razgovoru ugledna kanadska obiteljska liječnica dr. Ruth Wilson, profesorica na Odjelu za obiteljsku medicinu Sveučilište Queen's, Kingston, Ontario i predsjednica WONCA-e za regiju Sjeverna Amerika otkrila nam je čitav niz zanimljivih detalja. Za razliku od hrvatskih, obiteljski liječnici u Kanadi u svojim ordinacijama obavljaju čitav niz različitih pregleda i zahvata, pa čak i porođaje i vazektomiju. Nemaju glavarinu i plaćeni su isključivo po obavljenom poslu, a iz prihoda koje ostvaruju sami plaćaju opće troškove, zaposlenike, a nerijetko otplaćuju i velike rate studentskog kredita, jer se troškovi studiranja na medicinskom fakultetu u Kanadi penju i do 150 000 kanadskih dolara.
„Obiteljski liječnici čine čak polovinu od ukupnog broja liječnika u Kanadi. Oni imaju svojevrsnu ulogu vratara te pacijenti na pregled kod specijalista mogu samo ukoliko spornu zdravstvenu uslugu ne mogu dobiti kod svog obiteljskog liječnika koji im tada daje uputnicu za specijalistički pregled. Naime, mi liječnici obiteljske medicine, imamo vrlo širok spektar kliničke stručnosti te tako, primjerice, čak jednu trećinu porođaja u Kanadi obavimo mi. No, osim porođaja, obiteljski liječnici često rade i u bolnicama, hitnim službama, daju anesteziju pacijentima u manjim mjestima te provode manje kirurške zahvate, kao što je, primjerice, vazektomija. Sami, prema svojoj procjeni, možemo naručiti pretrage, kao što su primjerice CT i MRI, bez da pacijenta prije toga uputimo liječniku specijalisti“, kaže dr. Ruth Wilson.
Hrvatskim liječnicima HZZO plaća i glavarinu i „hladni pogon“, a kanadski su plaćeni samo po obimu posla
„Liječnike u Kanadi plaća javni sustav, no mi nismo zaposlenici i generalno nismo „na plaći“. Prihod dobivamo od Medicare-a, ali isključivo na temelju obujma posla koji obavljamo. Iz tih prihoda potom sami pokrivamo opće troškove, kao što su troškovi za uredski materijal, najam ureda, računala i plaće zaposlenika. Na te opće troškove obično otpada oko 30 posto ukupnog prihoda“, kaže dr. Wilson.
„Liječnike obiteljske medicine u Hrvatskoj plaća HZZO koji trenutno ima ugovorenih oko 2300 timova obiteljske medicine, od čega 25 posto doktora radi u domovima zdravlja, te iako rade iste poslove, imaju znatno manja primanja od koncesionara. Oko četvrtinu primanja liječnika obiteljske medicine čini glavarina, koja je određena po broju pacijenata. Uz glavarinu, plaća nam se i tzv. hladni pogon što ukupno iznosi preko 50 posto prihoda. Od novca koji primamo za hladni pogon plaćamo medicinsku sestru, grijanje, Internet, telefon, zakup ordinacije, koncesiju…Potom imamo prihod od dodatnih terapijskih postupaka koji se određuje po obimu posla i od njega mi doktori zarađujemo svoja primanja“, objašnjava dr. Tanja Pekez Pavliško, predsjednica EURIPA - Europskog udruženja ruralnih i izoliranih doktora. Kanadskog se modela, kako kaže, ne boji jer smatra da bi se njegovim uvođenjem riješili mnogi problemi od kojih sada boluje hrvatski zdravstveni sustav.
„Činjenica je da naši kolege u Kanadi u svojim ordinacijama obavljaju daleko širu lepezu liječničkih usluga. Smatram da bi se u Hrvatskoj učinak trebao drugačije vrednovati i tada bi se u obiteljskoj medicini daleko više radilo. Primjerice, većinu pacijenata s hipertenzijom i dijabetesom tipa 2 trebali bi rješavati doktori obiteljske medicine, no koče nas bolnički doktori koji se boje da bi time ostali bez dijela posla te nam ne dozvoljavaju ni da samostalno liječimo osteoporozu, što primjerice kolege liječnici obiteljske u Republici Srpskoj rade. U Hrvatskoj se ne stimulira specifičniji rad, te liječnik koji samo daje savjete i injekcije za križobolju, može zaraditi jednako kao i njegov kolega koji je svoju ambulantu opremio spirometrom, EKG-om, ultrazvukom, aparatom za fizikalnu terapiju te obavlja i manje kirurške zahvate. To je problem koji treba riješiti osiguravatelj, a to je u ovom trenutku HZZO“, kaže dr. Pekez Pavliško.
Kad diplomiraju mladim kanadskim liječnicima za vratom je 150 000 dolara kredita
„Studij medicine u Kanadi traje četiri godine nakon čega se stječe diploma i akademski naziv sveučilišni prvostupnik. Za svaku od četiri godine studija treba izdvojiti po 20 000 kanadskih dolara. Pored školarine, tu su i ostali troškovi koji mjesečno iznose oko 1500 kanadskih dolara
Nakon završenog medicinskog fakulteta program specijalizacija iz obiteljske medicine Kanadi traje još dvije godine, dok većina ostalih specijalizacija traje još četiri do pet godina.
Za razliku od Hrvatske i BIH, u Kanadi liječnik bez specijalizacije obiteljske medicine ne može raditi u ambulanti
Prof.dr Maja Račić. prodekan za nauku i istraživanje Medicinskog fakulteta
Univerziteta u Istočnom Sarajevu bila je jedan od prvih specijalizanata obiteljske medicine u BiH u organizaciji kanadskih stručnjaka, od kojih je, kako kaže, mnogo naučila.
„Kanađani su nas naučili kako da prakticiramo medicinu usmjerenu ka pacijentu, zasnovanu na najboljim znanstvenim dokazima. Liječnici obiteljske medicine u Kanadi pružaju više usluga od bosansko-hercegovačkih. Ovisno o potrebama, odnosno o tome da li rade u gradu ili ruralnim sredinama, velik broj kanadskih liječnika, nakon specijalizacije, prolazi kroz subspecijalističke edukacije, poput malih kirurških intervencija, ginekologije, anestezije i sl. Kanadski liječnik obiteljske medicine nastavlja pružati brigu svojim pacijentima i u bolničkim uvjetima. Razlika je i u tome što liječnik ne može raditi u ambulanti obiteljske medicine odmah po završetku fakulteta, dakle, bez specijalizacije obiteljske medicine, što je u Hrvatskoj i BiH moguće. No treba imati na umu i da je Kanada vrlo razvijena i bogata zemlja te se postavlja pitanje koliko zemlje u razvoju mogu implementirati sličan model zdravstvene zaštite“, kaže prof. dr. Maja Račić. Edukaciju liječnika u BIH, pratila je i edukacija medicinskih sestara, a uz podršku Queen-s Univerziteta (Kingston), na svih pet fakulteta u BiH, osnovane su, kaže naša sugovornica, Katedre za obiteljsku medicinu i edukativni centri obiteljske medicine.