OD NEW Yorka i Londona do Tel Aviva i Zagreba, priča je svugdje ista.
Ma koliko građani vikali i bunili se, očito je da imaju sve manje stvarnog utjecaja: bilo na izborima, bilo na ulici.
Postalo je jasno da ni jedna od ponuđenih opcija - demokratski izbori kao prvo, a demonstracije kao zadnje rješenje - više ne garantira pravu promjenu. Ne pomažu ni ulični izljevi bijesa, ni racionalan izbor pred biračkom kutijom.
Od Wall Streeta do Zagreba
Ovoga vikenda hrvatski gradovi obavili su formalnost i pridružili se valu prosvjeda koji je krenuo s Wall Streeta. Međutim, ako su ove demonstracije ičemu poslužile, onda su debelim flomasterom istaknule poražavajući zaključak: što se građani više bune, manje toga mogu promijeniti.
I oni prezaduženi i oni nezaposleni, i uplašeni i razočarani. Što je njihovo nezadovoljstvo vladajućim elitama veće, to je očitije da su pred njima totalno nemoćni.
Amerikanci optužuju Baracka Obamu da je one koji su izazvali globalnu krizu spasio novcem njihovih žrtava. U Italiji se ljudi ne mogu riješiti Silvija Berlusconija, baš kao što se u Hrvatskoj već godinama ne može srušiti HDZ-ov politički, gospodarski i društveni poredak.
Asimetrični rascjep
Što god činili - i koliko god se trudili - građani su sve nemoćniji. Asimetrični rascjep između političke, bankarske, tajkunske i medijske elite i ostatka prezaduženog i devastiranog društva postao je nepremostiv. I ne izgleda kao da će se uskoro smanjiti.
U Hrvatskoj smo odavno shvatili da izbori ne pomažu. Financiraju se prljavim novcem, volja birača mijenja se kupovinom vijećnika, bude se mrtvi glasači ili se autobusima voze preko granice. Ili se, kad sve to prođe, sklapaju trgovačke koalicije.
Gdje je alternativa?
Postoji li alternativa? Naravno. Hrabra oporba zbog verbalnog delikta kreće u raspuštanje parlamenta mjesec dana prije izbora, dok u svom predizbornom programu uredno slijedi utabane odrednice potrošene vlasti.
Hoće li se ukazati nekakva treća opcija? Ne za ovog života, ne u ovoj zemlji i ne uz ovaj izborni sustav.
A što je s predsjednikom Republike? Stjepan Mesić osam godina promatrao je raspad sistema pod Ivom Sanaderom. da bi onda sa zgarišta otišao na "riđuvinejšn". Njegov nasljednik Ivo Josipović predstavio se kao uzdanica običnih ljudi zasićenih lažima i prevarama, da bi se vrlo brzo ispostavilo da nije bio ništa više od kamufliranog agenta postojećeg establišmenta.
Mediji rade za vlast i tajkune
Imaju li nezadovoljni građani saveznike u medijima? Najveće novine i najveće televizije - na čelu s onom javnom - već godinama rade za vladajuću elitu, za velike oglašivače, tajkune i interesne grupacije, dok najmanje pažnje posvećuju onima koji ih kupuju ili im dižu rejting. Mediji stvaraju lažnu sliku Hrvatske - od Ive Sanadera do Ivice Todorića - kako bi održali elitu na vlasti.
Može li građanima pomoći Mladen Bajić? Mnogi su mu se obraćali, od prevarenih radnika do Vesne Balenović, nosili mu dokaze o kriminalu tražeći od njega zaštitu, ali nisu je dobili. Glavni državni odvjetnik nije kukuriknuo dok mu politika to nije dozvolila. A svako novo uhićenje potvrđuje godine nedjelovanja.
Rohatinski ima svoj mali "bailout"
A što je s guvernerom Željkom Rohatinskim? Njega su proglasili prorokom koji donosi spas tisućama i milijunima ljudi pogođenih financijskom krizom i recesijom. I donio je spas: bankama, najvećim tajkunima, uvozničkom lobiju i onima koji su imali sreću da ne uzimaju kredite u "švicarcima". Kao Barack Obama, i Rohatinski je imao svoj mali "bailout".
Uglavnom, radi se o elitnom kružoku koji pomoću izborne legitimacije i na uštrb običnih građana prvo ostvaruje, pa onda štiti svoje partikularne interese.
I što onda ljudima preostaje? Izlazak na ulice.
Nažalost, ne kao mehanizam pritiska, već isključivo kao terapeutsko sredstvo za iskaljivanje frustracije.
Prosvjedi umjesto apaurina
Nisu ovo bili prvi prosvjedi u Hrvatskoj, već samo još jedni na kojima se ništa nije promijenilo. Ni sada, kao ni prije godinu dana, nije pala Vlada, nisu raspisani prijevremeni izbori, nisu potjerani odgovorni za krizu, baš kao ni oni koji su im u tome asistirali.
Bunili su se građani zbog Varšavske, a potom izlazili na višetjedne Facebook prosvjede. U oba slučaja ostali su popišani: Horvatinčić je dovršio kontroverzni projekt, a HDZ opstao na vlasti do kraja mandata.
Već dugo se zaziva referendum za rušenje Milana Bandića. I još ga nismo dočekali. Kao ni jedan drugi referendum u kojem bi vlast mogla dobiti odgovor koji ne očekuje.
Utišan glas građana
I tako danas, vjerojatno kao nikada do sada, glas građana vrijedi manje nego ikada prije.
Kad viču, nitko ih ne čuje. Kad glasaju, ne biraju. Kad apstiniraju, ne pokušavaju. Što god činili, izgleda kao da nisu učinili ništa.
Na kraju, mogu se samo ljutiti. A i to je otpor sustavu koji se hrani apatijom.