"Bio sam u zatvoru s najčudnijim tipovima. Jedan je raskomadao svoju djevojku i strpao njezine ostatke u sportsku torbu. Drugi je zbog lažne droge na savjesti nosio najmanje tri smrti. Sljedeći, koji mi je kasnije postao prijatelj, rukama je ugušio svog suparnika. Četvrti je, kao šef mafije, stavio pod svoju kontrolu jedan gradski kvart. Sa svim tim ljudima živio sam u ćeliji", ovako govori Maksim Klasanović (44) koji je zbog droge proveo osam godina u zatvorima na Tajlandu.
Klasanović je rođen u jednom mjestu u blizini Freiburga, blizu granice s Francuskom i Švicarskom. S 18 je godina napustio rodni grad i počeo raditi na Gran Canariji u jednom hotelskom lancu.
"Od tamo sam počeo putovati po svijetu, bio sam u Grčkoj, Mallorci, na Ibizi sam odradio sedam sezona, a s 20 godina sam prvi put bio u Tajlandu. Taj lanac hotela prodavao je sobe na deset, dvadeset godina, a ja sam bio zaposlen u tom sektoru. Uskoro sam dobio ponudu da vodim tri hotela u Tajlandu, i tako sam 2007. godine ostao živjeti ondje", priča Maksim.
S 27 godina tamo je upoznao djevojku, a 2009. godine, kada je imao 30, rodila mu se i kći. Godinu dana kasnije je osuđen na zatvor zbog droge, a tvrdi da je upao u zamku. "Prijatelj me nazvao i rekao da Amerikanac koji je nov ovdje organizira nekakav parti kako bi upoznao ljude. Pitao me i imam li broj nekog dilera koji bi isto mogao doći. Ja sam rekao da imam, zapisao sam njegov broj i dao mu. Kada sam stigao na taj parti, moji su prijatelji već bili pijani. Ispred sam prepoznao auto tog dilera i pitao čekaju li njega, a Amerikanac me nagovorio da idem s njim jer se ne snalazi", priča Maksim.
"Sjeli smo u auto, Amerikanac je krenuo dileru davati novac, a ja sam primijetio da iz kombija iza nas iskaču muškarci. Nije mi bilo jasno što se događa, ali uspio sam vidjeti da jedan od njih ima pištolj. Svi su bili u civilu. Amerikanac mi je rekao da bježim. Počeo sam trčati preko jedne velike prometnice, no policija je bila i s druge strane, opkolili su me i uhitili", dodaje.
"Amerikanac nas je prevario"
Uhitili su i njegovog prijatelja kojeg su odveli sa zabave. Kada su stigli u pritvor, nigdje nisu vidjeli Amerikanca, a kasnije su, tvrdi Maksim, saznali da je surađivao s policijom. "U zatvoru smo upoznali Francuza i Nijemca koje je prevario isti taj Amerikanac. Njega su isto uhvatili s drogom, a kako bi izbjegao zatvor, pristao je raditi s policijom. Meni je policija isto to ponudila, ali ja sam odbio, nisam htio da netko drugi zbog mene nastrada", rekao je Maksim.
On je sve, kako tvrdi, priznao policiji, rekao je da je prijatelju dao broj dilera, a na kraju mu je rečeno da od svih iz njegove skupine ima najviše šansi da bude oslobođen. Na suđenju mu je, tvrdi, bio dodijeljen odvjetnik koji je mislio da bi mogao dobiti najviše pet godina zatvora.
"Meni to nije bilo prihvatljivo, htio sam da me oslobode, pa sam uzeo drugog odvjetnika, koji me uvjerio da je to moguće. Uvjerio me i da na suđenju moram lagati da uopće ne poznajem ostale koji su uhićeni sa mnom te da sam se tamo našao slučajno. Meni je to bilo čudno jer sam već sve priznao policiji, ali poslušao sam ga i to je bila velika greška. Policija je bila jako ljuta, na kraju sam osuđen na 13 godina zatvora", priča Maksim.
Tvrdi i da ga je odvjetnik opljačkao. "Potpuno me opljačkao. Imao sam vrijednu kolekciju satova, dva motora, svašta. On me uvjerio da će mi policija sve to uzeti i da je bolje da sve sakrijem kod njega. Na kraju mi je ukrao te stvari", kaže.
"Spavanje na leđima je bilo privilegija"
Prva dva tjedna u zatvoru, priča Maksim, proveo je u potpunom šoku. Dočekala ga je prostorija od 160 kvadrata na 180 ljudi. "Spavali smo na boku jer nije bilo mjesta. Oni koji su spavali na leđima ili su bili već dugo u zatvoru ili su bili članovi bande, to je bila privilegija. Životinje koje idu na klanje imaju više mjesta i bolje uvjete.
Isto je bilo s hranom, bande su u kuhinji prve uzimale normalniju hranu, a nama bi ostajala samo riža, koja je nekad bila pretvrda pa se nije mogla jesti ili bi bila potpuno raskuhana. Za neko povrće nisam ni znao da se može jesti, ja to vani nisam vidio. Nisam znao da se može jesti noga od kokoši, a nekad bismo uz rižu dobili samo jednu kuhanu nogu. Jedan je Francuz u tanjuru dobio kocku svinjetine, ali samo mast s kožom na kojoj su bile velike dlake. Nisam mogao vjerovati kada je to stavio u usta. Rekao mi je: 'Ti si nov, ali čekaj, jest ćeš i ti'", prisjeća se.
"Živjeli smo pored leševa, svugdje krv"
Ljudi su u ćelijama umirali stalno, tvrdi, a leševi bi ležali na podu sve dok ne dođe policija, a kada bi bio neki praznik, s leševima bi u ćeliji živjeli po par dana jer policija tada nije dolazila. Maksim je tamo, kaže, prvi put shvatio da ljudi mogu umrijeti od kožnih bolesti, a jako je rasprostranjena bila šuga.
"Vidio sam kako se ljudi grebu do krvi i ne mogu prestati. Krvi je bilo svugdje. Jedan je prijatelj imao ogroman tumor na vratu i liječili su ga paracetamolom. Nekog ujutro zaboli trbuh, drugi dan je već mrtav. Jako se puno umiralo od bolesti.
Ja sam se jednom razbolio, deset dana sam imao gripu, nisam mogao jesti, piti, jako sam oslabio. Jedan Tajlanđanin mi je rekao da ću umrijeti ako ne poduzmem nešto, da su već viđali takve stvari. Rekao mi je da uzmem tekućinu za šugu i namažem je po genitalijama. Poslušao sam ga, jako sam pocrvenio od toga i pokazao sam to čuvaru. Na kraju mi je dao deset antibiotika, svi su bili sretni kada su vidjeli da sam ih dobio", prisjeća se Maksim.
"130 nas je bilo u maloj sobi, nismo smjeli izaći"
Maksim je bio osuđen na 13 godina zatvora, no izašao je nakon osam. Kada je novi kralj 2016. godine došao na prijestolje Tajlanda, najavio je val pomilovanja. U jednom od tih valova 2018. godine pomilovan je i on. Prije toga promijenio je tri različita zatvora: godinu i pol bio je na Phuketu, šest godina u najzloglasnijem zatvoru u Bangkoku i kraće vrijeme u deportacijskom zatvoru, prije nego što je krenuo za Njemačku.
"Taj zadnji zatvor bio je najgori. 130 ljudi u maloj sobi, ne izlazimo i čekamo da nam netko kupi avionsku kartu, ako nemaš novca za kartu, ostaješ. Jedan Kinez bio je najduže, 14 godina. Nije mogao u Kinu jer ga je tamo čekala smrtna kazna, a nisu mu dali ni u Tajland. Izaći smo smjeli samo u prostoriju s telefonom, i to na pola sata jednom u dva dana", rekao je.
Maksim je sve to vrijeme, kako kaže, vodio dnevnik, a iz tih je zapisa kasnije nastala knjiga.
"Danas sam jako zahvalan za te godine. Znam kakva sam vrsta osobe bio prije, trčao sam za nekom iluzijom i stalno mislio da mi nešto treba u životu. U zatvoru sam shvatio da već sve imam. Toliko vremena imamo sami sa sobom, ako ga upotrijebimo pravilno, možemo naučiti najveću lekciju života, a to je da nam je sve što nam treba dano od prvog dana, samo trebamo to upotrijebiti na pravi način", rekao je na kraju.