"Takvi su postupci obilno korišteni i u filmovima snimljenim prije više desetljeća", navodi Manin, znanstveni suradnik Hrvatskoga instituta za povijest.
Kako napominje, povod njegovu osvrtu jest to što je sadržaj filma izazvao "toliko različitih reakcija" te što se kao povjesničar koji istražuje i piše o navedenoj historiografskoj problematici osjetio potaknutim očitovati se o tim povijesnim događajima i načinu na koji su medijski predočeni talijanskoj, ali i hrvatskoj javnosti.
Manin smatra da film, prikazan uoči nedavno proglašena "Dana sjećanja" (odnosi se na 10. veljače 1947., kad je potpisan Mirovni ugovor) valja smjestiti u tokove katarze talijanske kolektivne memorije koja se dogodila nakon nestanka velikih stranaka i grupiranja dvaju blokova, desnog i lijevog centra, te rasprava o novijoj talijanskoj povijesti, u okviru koje su na dnevni red došle i neke prije prešućivane teme.
Iako je riječ o igranom filmu, Manin tvrdi kako se logično očekivalo da radnja barem polazi od stvarnih događaja, budući da se u odjavi filma pojavljuje kao povijesni savjetnik Giovanni Sabbatucci, redoviti profesor suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu rimskoga Sveučilišta ''La Sapienza''.
Po Maninovim riječima ako se zanemari činjenica da vedute Kotora i crnogorskog kamenjara nisu najbolje rješenje da dočaraju krajolik nekog ''istarskog mjesta'', mora se primijetiti da je govor likova posve neuvjerljiv - prevladava standardni talijanski, a hrvatski ili slovenski jezik uopće nije zastupljen. Partizani, osim nekoliko fraza, također govore standardni talijanski, čak su i netalijanska imena kontroverzna - nasuprot slovenskim imenima ''Novak'' i ''Boštjan'' za ''zle'' partizane, niz imena netalijanske ''dobre'' djece počinje sa ''Draža''.
Upozorava da sadržaj filma "stvara nove zabune". U filmu partizani zaposjedaju mjesto i cjelokupno stanovništvo trpaju u logor, čime se prizivaju prizori njemačkih deportacija Židova, međutim, kako dodaje Manin, ne postoji nijedan povijesni izvor koji bi upućivao na postupke te vrste.
"Ne sporim da je bilo zatvaranja, zlostavljanja i likvidacija, ali ni Sabbatucci ne može zanijekati njihovu selektivnost! Pred kraj filma prava rijeka ljudi odlazi u 'egzodus', ali poznato je da je najveći dio pučanstva napustio Istru 'optiranjem' nakon stupanja na snagu Mirovnog ugovora s Italijom, a iseljavanje se iz Zone B zbilo tek 50-ih godina", tvrdi Manin.
Na početku filma, uz blagoslov Sabbatuccija (?!), kako primjećuje, stoji da je film posvećen ''tisućama i tisućama Talijana ubijenih u jamama i 350.000 izbjeglica?''
"Objavljeno je (1958.) da je popisano 201.440 izbjeglica, koje su bile smještene u 109 izbjegličkih logora diljem Italije", navodi Manin, koji za Sabbatuccija kaže da ne poznaje historiografsku literaturu o egzodusu. Navodi kako su žrtve ''jama'' samo malen dio ljudskih gubitaka koje je prouzročila jugoslavenska strana.
"Za navedeni dio hrvatskoga državnog prostora moglo bi se raditi o nekoliko stotina ljudi, odnosno domicilnog stanovništva. Apsolutan broj mogao bi biti usporediv primjerice s brojem stradalih u civilnoj mornarici ili s civilnim žrtvama savezničkih zračnih napada", tvrdi i dodaje kako se time ne iscrpljuje pitanje o broju žrtava ''jama''.
Drži da je prezentiranje činjenična stanja jedini put za učinkovito suprotstavljanje pamfletizmu. Nada se naklonosti i potpori nadležnih tijela i društvene zajednice za nastavak poodmakla istraživanja ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća na hrvatskom državnom prostoru koji je između dvaju svjetskih ratova bio pod talijanskom upravom.
"Držim da je istraživanje i objavljivanje podataka o žrtvama te načinu, mjestu i vremenu njihova stradanja civilizacijska dužnost prema obiteljima, ali i jedini način sužavanja manevarskog prostora za manipulacije", ističe, uz ino, Marino Manin u tekstu "Žrtve 'jama': tragična zbilja, groteksna fikcija i nakaradne interpretacije", koji je dostavio Hini.
(Hina) pp,xmc ymc