VJEKOVNA mudrost kaže: "U zemlji slijepih, jednooki čovjek je kralj". Za Hrvatsku vrijedi obrnuta mudrost. U ovoj zemlji svi vrlo dobro vide što se događa, a jedini slijepac je kralj. Odnosno, predsjednik Vlade.
Stvari su zapravo od početka pogrešno postavljene. Ne treba nas toliko plašiti gospodarska kriza. Najviše nas treba plašiti činjenica da premijer Sanader ne želi priznati da smo u krizi. Što ne želi slušati ničije savjete. I čak nas pokušava uvjeriti kako on provodi neke fantomske mjere kojima navodno ublažava posljedice recesije. Kamo sreće da je ovo zemlja slijepih. Nažalost, nismo imali sreće.
Predsjednik Mesić tek je posljednji u nizu onih koji pokušavaju predsjednika Vlade prizvati pameti. "Javnost mora znati ako je teško stanje, a teško stanje jest", kazao je Mesić, koji se u odnosu prema Sanaderu - nakon prijetnji, ucjena, svađi - zauzeo za terapeutski pristup: pokušava prijateljski uvjeriti Sanadera da bi priznanje bio prvi korak prema izlječenju. Međutim, pacijent i dalje ponavlja kako je sve u redu, da nema krize, da on problem drži pod kontrolom, pa čak i da je proveo određene mjere - smanjio je s pićem, sada pije konjak umjesto votke, i to nikad prije doručka. I nastavlja upravljati avionom - ravno u planinu.
Svi u panici viču, pokušavaju Sanaderu otvoriti oči
Spoznaja je zastrašujuća. U najgoroj krizi svi smo taoci čovjeka koji uporno odbija priznati problem kako bi ga uopće počeo rješavati. Svi u panici viču, pokušavaju Sanaderu otvoriti oči i upozoriti ga da je planina blizu i da ćemo se uskoro zabiti u nju, ali on uopće ne mari.
Paničari Ekonomski institut, paničare sindikati i članovi Ekonomskog vijeća, paničare Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatska gospodarska komora, paničare oporbene stranke (ne baš, ali dobro zvuči), pa čak i neke članice vladajuće koalicije. Paničare novinari i svi građani koji počinju gubiti poslove i ne mogu otplaćivati kredite. Panika se pojačava iz tjedna u tjedan, a Sanader se jedini pravi kao da se ništa ne događa. Kamo sreće da je ovo zemlja slijepaca i da je "jednooki" Sanader jedini u pravu. Ali opet, kad smo zadnji puta imali sreće?
Hrvatska je jedina zemlja bez antirecesijskih mjera, a kamoli programa. Zapravo, jedina je zemlja čija vlast još nije priznala da je u krizi. I što je još gore, čak i kad bi iznenada i priznala, to nas ne bi nimalo utješilo, jer bismo, poučeni iskustvom, znali da je od priznanja do izlječenja (pre)dug put. Eto, sad se Predsjedništvo HDZ-a predstavlja kao glavno tijelo za upravljanje krizom. Uvijek može gore.
No, ako već ne pale vapaji, panični apeli, pa čak ni terapeutski savjeti, možemo li se barem (hipotetički) zapitati podliježe li ovo Sanaderovo ignoriranje problema nekoj odgovornosti? Ako sve ovisi o jednom čovjeku - kao što to ovisi u Hrvatskoj - a taj čovjek uporno odbija bilo kakve prijedloge i sugestije, koliko dugo se to može tolerirati? Nije li to neodgovorno ponašanje najodgovornijeg čovjeka u državi?
Nije problem u tome što premijer Sanader ne može ništa učiniti, on to ne želi
Sanader se tako zapravo ponaša već godinama, samo što sada taj blef više ne prolazi. Problemi se više ne mogu trpati pod tepih, niti se socijalni mir može kupovati zaduživanjima. Upaljeni su svi alarmi - čak i među Sanaderovim bliskim suradnicima - a on se i dalje ponaša kao da je sve u savršenom redu. I to je ono što najviše plaši.
Ne plaši to što Hrvatska srlja u krizu - jer srljaju sve zemlje - već to što na vidiku nema rješenja. Odnosno, što se ona nude, ali ne usvajaju. I to je najgore. Taj osjećaj bespomoćnosti i frustriranosti, ne samo kod običnih građana koji se u ovoj situaciji mogu nadati samo najgorem, nego još više kod stručnjaka koji najbolje znaju kamo idemo, ali i kako se možemo izvući.
Nije, dakle, problem u tome što premijer Sanader ne može ništa učiniti. On to ne želi. Postoji li za to neka sankcija? Sjetimo se, SDP je nedavno imao jedan patetičan pokušaj izglasavanja nepovjerenja predsjedniku Vlade povodom mafijaških napada. No, nakon Pukanićeva ubojstva brzo su se predomislili i zaključili kako Sanader u takvim okolnostima ipak garantira neku sigurnost. Sada je, međutim, sasvim jasno da nam sigurnost garantira samo smjenjivanje Sanadera. I to što prije, dok još nije prekasno. Ako već nije...