Foto: FaH/Index
No, Uber je samo metafora promjena koje se dešavaju. Tempo promjena se ubrzava toliko da je i specijalistima za određena područja teško pratiti novitete. Ne "uhvate" se sve novotarije – mnoge se ugase jer su došle prerano, a mnoge jednostavno ne pogode prave potrebe potrošača.
Dosta je bure izazvalo i uvođenje samonaplatnih automata ali i najava potpuno robotiziranih "sklapača hamburgera" u lance fast food restorana, a koje se poklopilo s povećanjem minimalnih plaća u SAD-u. Otimaju li "roboti" plaće i radna mjesta ljudima i što će se u budućnosti dešavati s nekim poslovima manje složenosti, koji će ili nestati, jer više neće biti potrebe za njima ili će ih zamjeniti tehnologija – nepresušan su izvor prepirke i stručnjaka i javnosti. Za to vrijeme, naši pravilnici tjeraju ljude da bilježe svaku minutu provedenu na poslu, ne mareći previše za učinkovitost. Jer, oni koji su pisali pravilnik i osmislili očevidnik, smatraju da je vrijeme provedeno na poslu i dalje glavni kriterij i mjerilo rada. Kućica za upisati radno vrijeme robota još nije predviđena.
Najbolji napad i obrana je - knjiga
Radna mjesta ali i mnoga zanimanja su i u prošlosti nestajala. Kad ste zadnji puta vidjeli liftboja ili operatora telefonske centrale? Gdje su nestale videoteke, servisi za popravku televizora ili šivaćih mašina? S druge strane, u budućnosti bi mogli sretati sve više operatora dronova, mehaničara specijaliziranih za popravak samovozećih automobila ili čak profesiju koja se opisuje kao "end of life coach". Stoga kad čitate "strašne" priče o novim poslovnim modelima, dronovima, robotima i samovozećim autima, ne hvatajte se bejzbol palice. Knjiga vam je najbolji napad i obrana ako želite očuvati vaše zaposlenje ili poslovanje.
U društvu poput našeg, u kojem se prečesto oslanjamo na neko više tijelo (državu) koja bi morala odrediti kuda idemo i kako tamo stići, i gdje smo navikli da je svaki proces reguliran do najsitnijeg detalja, već samim tim načinom razmišljanja, osuđeni smo gledati druge kako napreduju brže.
Zamislite da Amazon u Hrvatskoj otvori dućan bez trgovaca
Amazon je ovih dana otvorio trgovinu u kojoj ušetate, potrpate sve što želite u torbu, vrećicu ili džepove i išetate van. Inteligentni sustav senzora i kamera baziran na umjetnoj inteligenciji (nešto poput sustava u samovozećim automobilima), zna što ste sve kupili i šalje vam, po uzlasku iz dućana, račun na mail, te nakon toga tereti vašu kreditnu karticu. Nema blagajni, nema čekanja u redu, a blagajnica trajno može biti na moru. Na žalost, samo ako stanuje blizu mora. No, nema ni isprintanog računa kojeg bi pokazali inspektoru na izlazu. A već ste naučili da se bez računa ne računa. Dodatno, račun nije fiskaliziran, a teško bi i zadovoljio desetak uvjeta koje propisuje nekoliko naših zakona i pravilnika, kako bi bio priznat kao ispravan.
Ukratko, Amazonci i njima slični – nećete u Hrvatsku, niste Niprije. E sad, kako u Hrvatsku, manje radi Tompsona a više radi predivnog i poticajnog zakonskog okvira očito idu samo Niprije (opjevana mitska bića koja jedina mogu ući u Čavoglave), pitanje je može li se što promijeniti.
To pitanje sam postavio potpredsjednici vlade na radnom ručku HUP-a. Odgovor je bio očekivan, no ne mogu reći da sam istim zadovoljan. Ukratko, odgovor je bio u stilu da ni EU nije riješila kako u svoje zakonodavstvo implementirati nove poslovne modele, poput ekonomije dijeljenja. Pa naravno da nije. Zar i mora i zašto nas to treba uopće brinuti? Hrvatska može sama, u područjima gdje regulacija još ne postoji, uvesti svoja pravila. Ta pravila nikako ne bi bila nesuladna pravnoj stečevini EU, ali bi mogla omogućiti razvoj novih poslovnih modela i implementaciju istih baš u Hrvatskoj.
Zašto ne bi Hrvatska prva imala regulaciju kojom bi dozvolila samovozeće automobile na našim cestama? Možda bi neki, koji nije iz plemena Niprija, nego iz Gugleta, Epla, Mobilaja,Tesle ili neke manje poznate zajednice mitskih bića o kojima na ovim prostorima pričamo, postavljamo im klopke, ali nikako da ih ulovimo, odlučio iskušati svoju i sreću svojeg novog proizvoda baš ovdje. Jer, do sad, iskreno, nije imao razloga. Ako bi mu dozvolili, možda bi mu bili zanimljivi kao referenca za ostale države EU?
Što će nam dronovi kad imamo traktore?
Newsweek je prošli tjedan objavio procjenu tržišta dronova u poljoprivredi , bazirano na izvješću tvrtke PwC (ne, nije povezano s WCima). 32 milijarde dolara će vrijediti tržište zujalica koje će letjeti iznad polja, gledati kako pšenica raste i omogućavati farmerima (namjerno ne pišem seljacima) informacije kojima će oni dobiti veće prinose. Jasno, to nije za Niprije. Niprije će, za isti učinak, dovesti svoje moderne traktore pred ministarstvo poljoprivrede. E sad, s regulacijom koja u EU i Hrvatskoj vrijedi za dronove i gdje istog možete podići eventualno nakon što nadležni uhljeb izda odobrenje, a pšenica uvene, možemo očekivati da će i dalje traktori biti dominantno oruđe za ostvarivanje viših prinosa. Manje radeći na poljima, više blokirajući na cestama. Jer, traktor možeš upaliti i njime blokirati cestu odmah. A za podići drona trebaš pisat zahtjev, čekati odluku povjerenstva, a sa sobom moraš imati izvornik ili presliku dozvole. Lakše je Niprijama traktorom na poticaje, nego dronom na pšenicu.
No, ako bi mi možda bili zemlja koja bi olakšala uporabu dronova u poljoprivredi, uvela jednostavnu regulativu za samonaplatne dućane ili dozvolila da uz nas na našim cestama divljaju i samovozeći automobili...
Ma, to su pusti snovi! Man'te se Ubera, samovozećih auta, dronova, ili automatskih blagajni. Ostavimo Mediteran onakvim kakav je nekad bio. Možda neki investitor, a da nije Niprija, ipak naleti. Pa makar i greškom.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.