Nije problem što se sindikati bore za veće plaće, nego što se bore samo za plaće

Foto: Matija Habljak/Pixsell

NEZAVISNI sindikat znanosti prošli je tjedan na svojoj internetskoj stranici objavio reakciju sindikata na Indexov članak pod nazivom

Sindikati su nekoliko dana prije toga od redakcije Indexa zatražili da objavi njihovu reakciju. No kako u njoj stoji da su teze i zaključci izneseni u našem članku neistiniti, te čak zlonamjerni, s čime se redakcija Indexa ne slaže, odlučeno je da je nećemo objaviti bez odgovarajućeg komentara koji sada ovdje iznosimo.

Index ne želi loše nastavnicima

Sindikati na početku ističu da se slažu s uvodnom tezom članka Indexa prema kojoj liječnicima, medicinskom osoblju, odgojiteljicama u dječjim vrtićima i nastavnicima plaće trebaju rasti jer će u suprotnom kvaliteta važnih usluga koje ti radnici pružaju padati. No ne slažu se s tezama i zaključcima ostatka teksta za koje tvrde da proturječe uvodnoj tezi.

Prije svega, istaknimo nekoliko stvari koje su važne za ispravno razumijevanje konteksta ove priče. Naime, čini se da su neki nastavnici, a osobito sindikati zaključili da je cilj Indexova teksta bio da pokaže kako je hrvatskim nastavnicima sasvim dobro. To nije točno, mada se može činiti da pitanje iz naslova (imaju li nastavnici dobre ili loše plaće), koji nikada ne može sadržavati cijelu bit priče, polarizira stvari u dvije krajnosti.

Za pojašnjenje istaknimo da je izravni povod za pisanje Indexova članka bila činjenica da sindikat Preporod nije prihvatio rast plaća od 5% koji su ostali sindikati dogovorili s Vladom, već je inzistirao na 20% i u skladu s time najavio štrajk do ispunjenja zahtjeva. Cilj pisanja članka (što je različito od povoda) nije bio da išta dokaže, već da istraži prevladavajuće uvjerenje prema kojem su hrvatski nastavnici loše plaćeni u odnosu na kolege u razvijenim europskim zemljama, te da su dobri, ali nedovoljno cijenjeni. Kada se predstavljaju takve teze, kod nas se često ističe primjer Finske kao zemlje koja ima odličan obrazovni sustav i ostvaruje zavidne rezultate na PISA testovima, što je, prema uvriježenom mišljenju, rezultat činjenice da ondje nastavnike jako cijene i odlično plaćaju.

Index drumom, sindikati šumom

U uvodu napomenimo još i to da je poseban problem u reakciji sindikata to što su u njoj u više navrata iz konteksta tendenciozno izdvojene pojedine rečenice ili čak samo dijelovi rečenica iz Indexova teksta i potom objavljene interpretacije istih brojki iz sasvim drugačije perspektive ili su, pak, u kontekstu koji samo nalikuje originalnom, analizirane neke sasvim druge stvari koje Index uopće nije namjeravao adresirati.

Također, sindikat je ponekad odabrao reagirati na jedan dio teksta u kojem se iznosi neka tvrdnja da bi s druge strane potpuno ignorirao neki drugi dio koji je važan za cjelovito sagledavanje priče. Što ovo točno znači, postat će jasno kroz osvrte na neke ključne komentare sindikata.

U ovom odgovoru na reakciju sindikata nećemo se moći osvrnuti na sve njezine točke. Analizirat ćemo samo nekoliko koje su bile ključne za Indexov izvorni tekst.

Usporedba s drugim nastavnicima u drugim zemljama

Prva stvar koja je postala očita kada smo u Indexu krenuli u komparativnu analizu utemeljenu na dostupnim relevantnim podacima bila je da hrvatski nastavnici dijele sličnu sudbinu kao i njihovi kolege u drugim zemljama EU-a, a druga da na sličan način dijele sudbinu svojih sugrađana, ovisnih o istom BDP-u.

Do tog zaključka došli smo pomoću metode koju koristi Eurydice, europska mreža informacija koju je 1980. uspostavila Europska unija za potrebe analiziranja i uspoređivanja obrazovnih sustava.

Ona se temelji na usporedbi plaća nastavnika s prosječnim BDP-om po glavi stanovnika (BDP p.c.). Suprotno kritikama sindikata, koji je u svojoj reakciji ustvrdio da "usporedba plaća izraženih kao postotak BDP-a per capita nije standardna metoda za ocjenu razine plaća", to je definitivno jedna od uvriježenih metoda ako se žele uspoređivati plaće istih skupina zaposlenika u različitim zemljama s različitim standardima. Kao što smo jasno dali do znanja, takva usporedba ne odgovara na pitanje koliko dobro naši nastavnici žive u Hrvatskoj kada se u obzir uzmu drugi čimbenici važni za ocjenjivanje kvalitete života, kao što je, primjerice, potrošačka košarica ili cijena najma stana. No ona svakako govori puno o tome kakve plaće imaju u usporedbi s drugim zaposlenicima, a to je ono što nas je zanimalo.

Koristeći Eurydiceovu metodu došli smo do prilično jasnog zaključka da su nastavnici u svim zemljama, uključujući i najrazvijenije, podjednako plaćeni u odnosu na druge zaposlenike kada se gleda prosječni BDP po glavi stanovnika. Bolje rečeno, podjednako su potplaćeni, a to smo i istaknuli. Najniže plaće nastavnika početnika uglavnom su svuda malo ispod prosječnog BDP-a p.c., dok su najviše uglavnom nešto iznad (na grafikonu dolje Francuska, Hrvatska i Italija; prosječni BDP p.c. označen je plavom bojom, početna plaća nastavnika crvenom, a najviša narančastom; prvi stupac prikazuje plaće u osnovnim školama, drugi u srednjim, a treći u visokim/fakultetima).

Takav obrazac vrijedi za praktički sve zemlje EU-a, osim za par izuzetaka kao što su Njemačka i Estonija u kojima su čak i početne plaće nastavnika nešto iznad prosjeka BDP-a p.c. S druge strane, u nešto više zemalja i najniža i najviša plaća nastavnika ispod su prosječnog BDP-a p.c. Tako je, primjerice, u Litvi, Letoniji, Bugarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj (na grafu dolje - Bugarska i Češka).

Posebno je zanimljivo da su najniže plaće nastavnika u Finskoj, koja se stalno navodi kao primjer, također nešto niže od prosječnog BDP-a p.c., a najviše nešto više, baš kao i u Hrvatskoj (grafikon dolje). Naravno, plaće finskih nastavnika u apsolutnim su iznosima višestruko veće od hrvatskih jer je i njihov prosječni BDP p.c. gotovo četiri puta viši od našeg. To, pak, znači da je nastavnicima u Finskoj sigurno bolje nego našima u Hrvatskoj. No ti podaci ipak potvrđuju naše glavne zaključke proizašle iz analiza podataka europskih agencija.

Plaće u odnosu na medijan

Preciznije, u izvornom tekstu ustvrdili smo da je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama RH bila 6264 kune, ali da je medijalna neto plaća (ona vrijednost od koje manju plaću prima 50 posto zaposlenih) bila 5539 kuna mjesečno. Iz toga smo zaključili da je nastavnik početnik plaćen više od polovice zaposlenih u RH, s čime su se sindikati složili. No kako nastavnik pri kraju karijere ima maksimalnu neto plaću oko 8500 kuna, zaključili smo da je plaćen bolje od gotovo 90 posto zaposlenih u državi.

U svojoj reakciji na ovaj dio sindikati su ustvrdili da nije jasno kako smo došli do toga: "Kako je i na temelju čega izveden zaključak da je učitelj pred kraj karijere plaćen bolje od gotovo 90 posto zaposlenih u državi, u tekstu nije objašnjeno."

Mada smatramo da je to moglo biti jasno iz svega što smo naveli, ovdje predstavljamo grafikon DZS-a iz 2015. (kasniji nismo pronašli) koji zorno ilustrira strukturu zaposlenih prema visini plaće. Iz njega je vidljivo da je tek nešto više od 6% zaposlenih u Hrvatskoj imalo plaću višu od 10.000 kuna. Sličan udio zaposlenika ima plaću veću od 8000 kuna. Dakle, nastavnici s najboljim plaćama na kraju karijere spadaju u ovaj drugi razred od vrha i među 10 do 15 posto najbolje plaćenih u državi.

U reakciji sindikata na ove usporedbe zanimljive su još tri stvari. Prva je da sindikati tvrde da način uspoređivanja plaća nastavnika preko BDP-a p.c. nije standardna metoda, iako ga koristi Eurydice. Druga je da sindikati ne predlažu neku drugu, bolju metodu za uspoređivanje plaća nastavnika u različitim zemljama. Treća je da oni kao bolje rješenje nude metodu usporedbe nastavnika s drugim visokoobrazovanim zaposlenicima u Hrvatskoj koja ne daje nikakav odgovor na pitanje kojim smo se mi stvarno bavili.

Iz navedenog nameće se zaključak da su sindikati jednostavno ignorirali naše pitanje i našu metodu da bi odabrali svoje pitanje i onu metodu koja im je više odgovarala za ostvarenje njihova cilja, a to je bolja pozicija u borbi za veće plaće. To je za očekivati jer je posao sindikata da svojim članovima obećavaju dvije ključne stvari – veće plaće i bolju zaštitu zaposlenja.

Ponovimo još jednom, autor ovih redaka generalno nema baš ništa protiv rasta plaća nastavnika, naprotiv. Pitanje je samo je li to jedina promjena koju treba odraditi u obrazovnom sustavu da bi se on unaprijedio.

Učinkovitost hrvatskog obrazovnog sustava

U nastojanju da odgovorimo na ovo pitanje, u prvom tekstu pokušali smo istražiti koliko je naš obrazovni sustav učinkovit, kakvi su njegovi rezultati i kakva je u tim rezultatima uloga organizacije rada nastavnika.

Kako smo naveli, višegodišnja ocjenjivanja na PISA testovima i više studija provedenih u posljednjih desetak godina pokazali su da naš obrazovni sustav baš i nije naročito učinkovit.

Štoviše, jedno istraživanje, predstavljeno u ožujku 2018. na 12. Međunarodnoj konferenciji o tehnologiji, obrazovanju i razvoju INTED2018 u Valenciji u Španjolskoj, pokazalo je da je naše obrazovanje jedno od najneučinkovitijih među novim članicama EU-a, kada se gledaju ulaganja u njega i ishodi. Ulaganja su mjerena troškovima po učeniku ili studentu u odnosu na BDP, a ishodi rezultatima na PISA testovima u tri ciklusa u sekundarnom obrazovanju te udjelom nezaposlenih i položajem sveučilišta na Šangajskoj listi u tercijarnom (grafikon dolje).

Prema tom istraživanju, Hrvatska je na 9. mjestu od mogućih 11. Najefikasnijima ocijenjene su redom Estonija, Litva, Poljska, Mađarska i Slovenija.

U kontekstu učinkovitosti sustava adresirali smo pitanje opterećenja nastavnika nastavnim radom i broj nastavnika koji dolaze po broju učenika. Podsjetili smo da je opterećenje hrvatskih nastavnika nastavnim radom jedno od manjih u EU (u smislu da u većini zemalja EU-a nastavnici tijekom godine imaju više sati nastave od hrvatskih) te da na jednog hrvatskog nastavnika dolazi manje učenika od europskog prosjeka s tendencijom daljnjeg pada zbog iseljavanja i negativnih demografskih trendova.

Komentirajući taj dio Indexova članka, sindikati su ustvrdili da srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj ima broj učenika po nastavniku koji je na razini EU prosjeka.

"Prosjek EU je 2016. iznosio 12,5 učenika po nastavniku, a prosjek u RH bio je 12", piše u reakciji.  

Međutim, pritom nisu naveli nikakav relevantan izvor podataka dok su istovremeno ignorirali činjenicu da je Index prenio Eurostat koji je za istu 2016. godinu predstavio značajno drugačije podatke (graf dolje). Prema tim podacima, u srednjim školama u Hrvatskoj na jednog nastavnika u prosjeku dolazi manje od 10 učenika, dok je prosjek EU-a doista oko 12,5.

Činjenica da su se sindikati ovdje odlučili oglušiti o podatke Eurostata iznenađuje kada se uzme u obzir da su se u jednom drugom dijelu svoje argumentacije pozvali upravo na tu agenciju.

Posebno je zanimljiva interpretacija sindikata koja potom slijedi, a prema kojoj je manje opterećenje brojem učenika rezultat činjenice da na otocima i u ruralnim krajevima u Hrvatskoj postoje brojne škole koje pohađa vrlo mali broj učenika te relativno malih odjela u strukovnim školama. Ta argumentacija nije baš jasna kada se u obzir uzme činjenica da postoje i neke druge zemlje u EU koje imaju puno izoliranih, ruralnih krajeva. Primjerice, Finska ima gustoću stanovnika od 17,8 stanovnika po km2, dok je ona u Hrvatskoj 75,8 po km2. Istovremeno je u 2016. na jednog nastavnika u Finskoj dolazilo više od 17 učenika, dakle čak 5 više nego na hrvatskog.

Kada je riječ o opterećenju nastavom, sindikati nisu demantirali podatke koji pokazuju da hrvatski nastavnici imaju jedno od manjih opterećenja u EU. Naime, kako smo pisali u izvornom tekstu, prema OECD-u, hrvatski nastavnici imaju 35-tjednu godišnju nastavu kakvu u svijetu imaju još samo Japan i Francuska. U Španjolskoj nastavna godina traje 37 tjedana, u Austriji 38, a u Sloveniji i Češkoj čak 40. Pritom treba istaknuti da u brojnim zemljama nastavni sat ne traje 45 ili 50 minuta, već punih 60. Također, u mnogim zemljama nastavnici su u školi dužni odraditi ne samo nužnih 20-ak sati nastave već i onih drugih 20-ak tijekom kojih obavljaju druge aktivnosti poput pripremanja i ispravljanja ispita, rada na projektima, organiziranja izvedbenog plana i programa itd. Način na koji se odrađuje tih drugih 20-ak sati može značajno utjecati na kvalitetu obrazovanja, a u Hrvatskoj nitko nema nikakvu kontrolu nad time. Zapravo, u Hrvatskoj praktički i nema nikakvog uređenog sustava ocjenjivanja kvalitete rada nastavnika. Nitko ne može garantirati da neki nastavnik neće nakon nastave otići kući, gdje će ostatak dana raditi malo ili ništa od onoga što bi trebao za školu.  

U ovom dijelu svoje reakcije sindikat uglavnom napada tezu tumačenjem da su broj radnih tjedana i nastavno opterećenje stvar organizacije sustava obrazovanja i da ih ne treba stavljati u kontekst plaća. Nakon toga se nadovezuje zlonamjernom interpretacijom naše teze obrazloženjem kako je "na temelju gore navedenih tvrdnji, a u kontekstu članka koji se bavi plaćama učitelja/nastavnika, moguće zaključiti jedino kako se željela poslati poruka da je s obzirom na organizaciju sustava obrazovanja, učitelj/nastavnik u Hrvatskoj dobro plaćen".

Problemi u sustavu

Kako bi bilo jasno da ideja izvornog teksta nije bila onakva kakvom ju je predstavio sindikat, u ovom kontekstu zanimljiva je jedna druga studija iz 2012. U njoj je Hrvatska bila uspoređena s drugim zemljama Europe i svijeta, a ona je također došla do zaključka da je hrvatski obrazovni sustav neučinkovit. Naime, generalni trend koji se bilježi u svijetu jest da obrazovni rezultati ovise o visini ulaganja po glavi učenika prilagođenom u odnosu na BDP. Međutim, tu postoje određena odstupanja pa neke zemlje, poput Finske, imaju rezultate koji su značajno iznad očekivanih, dok druge, poput Hrvatske, imaju rezultate koji su ispod očekivanja (na grafikonu dolje očekivani ishod označen je punom linijom).

Posebno je zanimljivo to što ta studija, kada predstavlja moguće uzroke neučinkovitosti hrvatskog sustava, adresira više istih problema koje je adresirao i Indexov članak.

Tako, primjerice, autor studije ističe da Hrvatska kontinuirano bilježi pad broja učenika i istovremeni rast broja nastavnika (grafikon dolje), što znači da ulaganja u sustav (među ostalim i za plaće nastavnika) rastu. A kada ulaganja rastu, a ishodi ne, učinkovitost pada. Autor stoga preporučuje zatvaranje ili sjedinjenje škola s malim brojem učenika.

Kao jedan od problema navodi i nisku satnicu nastavnika koja se kreće između 16 i 22 sata nastave.

Spominje i plaće nastavnika s time da posebno ukazuje na činjenicu da njihov rast ne ovisi o kvaliteti nastave, već o vremenu provedenom u sustavu te da ne vodi računa o ponudi i potražnji u određenim krajevima i u određenim područjima poučavanja.

Studija također navodi nedovoljnu razvijenost privatnog sektora u hrvatskom obrazovnom sustavu. Autor smatra da bi poticanje njegova razvoja moglo smanjiti opterećenje na državne investicije i povećati kvalitetu.

Nije sve samo u kurikularnoj reformi

Na kraju svoje reakcije sindikati ističu kako smatraju da u obrazovnom sustavu treba mnogo toga promijeniti te da ima puno prostora za poboljšanja. Tvrde da su upravo "iz tog razloga podržali kurikularnu reformu te bili jedan od organizatora najvećeg prosvjeda u Hrvatskoj".

No u skladu s nalazima gore navedene studije, kurikularna reforma ni iz daleka ne može riješiti sve probleme našeg obrazovnog sustava pa je i u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, usvojenoj u Saboru 2014. godine, ona bila samo jedna od brojnih komplementarnih mjera predviđenih u sveobuhvatnoj reformi našeg obrazovnog sustava. Doista, budući da kurikularna reforma daje veću slobodu nastavnicima da sami odaberu koliko će gradiva i na koji način poučavati – drugim riječima hoće li ostati pri inzistiranju na bubanju gomile podataka i zastarjelom pristupu ex cathedra, s njezinim skorim uvođenjem ishodi će vjerojatno još i više nego do sada ovisiti o kvaliteti nastavnika.

Zalaganje za kvalitetu

Od sindikata je vjerojatno previše za očekivati da će se u dogledno vrijeme početi snažnije zalagati za to da nastavnici budu manje plaćeni ako manje ili slabije rade, a također oni se zasigurno neće zalagati za to da se olakša davanje otkaza nastavnicima koji loše rade i tako ozbiljno štete djeci. Teško je očekivati i da će podržati nastojanja da se u školstvo uvede neka kompetitivnost ili da ono dobije neku privatnu konkurenciju kakva postoji u svim europskim zemljama i kakva je svuda, uključujući i susjednu Sloveniju, na neki način subvencionirana. To je nešto što nigdje u Europi ne predstavlja nikakvu ozbiljnu prijetnju dominaciji javnog obrazovanja, a uglavnom pridonosi podizanju njegove kvalitete ili barem pokriva određene potrebe školstva, kao što je rad s djecom s teškoćama u učenju koji u javnim školama ne funkcionira najbolje.

U tom smislu trebalo bi se zalagati za kvalitetnu dodatnu edukaciju te možda i za prekvalifikaciju nastavnika. Primjerice, čisto za ilustraciju, trenutno u školama kojima nedostaje nastavnik iz matematike, tu nastavu, ako se na natječaj ne jave nastavnici matematike, može obavljati nastavnik iz nekog drugog predmeta, recimo iz geografije (iako ne može dobiti posao na neodređeno). Istovremeno neki nastavnik koji bi se htio prekvalificirati za nastavnika matematike mora upisati matematiku i proći ispočetka kroz cijeli studij koji će si morati plaćati iz vlastitog džepa. Ne bi li za kvalitetu sustava bilo bolje da se ta prekvalifikacija olakša, ali na takav način da to ne bude neko ruglo od tečaja? Ne bi li to trebalo biti nešto od onoga za što će se snažnije zalagati sindikati? Ili možda da se rad s djecom s poteškoćama u učenju bolje valorizira i nagrađuje, čime bi se smanjio jaz između boljih i lošijih učenika u čemu su najuspješniji sustavi, poput finskog, vrlo uspješni. Isto, naravno, vrijedi i za rad s darovitom djecom. Ili možda da se smanji jaz između plaća početnika i onih koji su dugo u sustavu jer ovi drugi nisu uvijek nužno u svakom pogledu kvalitetniji (slične primjere mogli bismo nabrajati do prekosutra)?

Zbog svega navedenog, možemo se zapitati koga zapravo sindikati štite? Loše nastavnike koji su izgubili entuzijazam za svoj posao ili ga nikada nisu ni imali, ili one koji su na burzi, a možda bi bili spremni raditi bolje. Štite li nastavnike koji bi dobili prilike u privatnim školama, ako to već ne mogu u javnim, ili možda učenike i roditelje koji bi dobili veću mogućnost izbora, ili, pak, učenike s teškoćama u učenju.

Na strani nastavnika, djece i roditelja

Da zaključimo (za sada) – Index nema baš ništa protiv toga da nastavnicima rastu plaće niti ima išta protiv da se oni zaštite od nasilja u školama i da su više cijenjeni u društvu. Naprotiv, mi se zalažemo i za nastavnike i za one zbog kojih cijeli obrazovni sustav, uključujući i nastavnike, postoji – za djecu i njihove roditelje kojima je od životne važnosti da dobiju kvalitetno obrazovanje za novac koji izdvajaju kroz poreze. Index se posebno zalaže za one nastavnike koji bi mogli bolje kada bi dobili priliku za zapošljavanje koja ne bi ovisila o tome imaju li u školi rođaka, prijatelja ili stranačku vezu. Također se zalaže da se satnice u školama ne bildaju lažno kako bi se umjetno podebljale plaće, već da se svatko plaća onoliko koliko uistinu radi, u skladu s kvantitetom i kvalitetom. Također se zalaže da plaće ne rastu samo u ovisnosti o godinama koje je nastavnik proveo u sustavu već i o kvaliteti, a možda i o tome je li njihov predmet deficitaran, kao što su to matematika, fizika i informatika. Kada bi svi nastavnici bili plaćeni u skladu s nekim razumnim pravilima, vjerojatno bi ostalo više novca za poticanje onih koji su kvalitetni i deficitarni.

Bilo bi lijepo vidjeti da se za iste ciljeve, koji su nedvojbeno u interesu svih dijelova društva, počnu zalagati i sindikati. A ne samo za veće plaće i veću zaštitu od otkaza, čime se najlakše i bez prevelike odgovornosti osigurava veći priljev članarina. 

Pročitajte više