Gotovo četiri desetljeća na Zapadu nitko nije znao izgled Markusa Wolfa (Hechingen, 1923.), nazvanog "čovjekom bez lica", koji je izgradio jednu od najboljih tajnih služba u istočnoj Europi, čiji su ljudi desetljećima obavljali tajne zadatke, najčešće u blizini njemačkih kancelara.
Švedskoj ili zapadnonjemačjkoj tajnoj službi tek je 1978. pošlo za rukom tajno fotografirati Wolfa za jednog sastanka u Stockholmu, što je tada bila glavna senzacija naslovnica mnogih magazina.
Tomu je prethodila obavještajna afera s Wernerom Stillerom i nekoliko godina prije s Guenterom Guillaumeom, koji je kao istočnonjemački špijun djelovao u neposrednoj blizini tadašnjega njemačkog kancelara Willyja Brandta i čije je otkrivanje završilo ostavkom kancelara, koji je na Zapadu i Istoku slovio kao "mirni kancelar".
"Ponavljam stoga da je slučaj Guillaume za moju službu bio najveći poraz što smo ga do tada doživjeli", priznaje u knjizi Wolf, unatoč tomu što mnogi drže da je ubacivanje Guillaumea u kancelarov ured bio jedan od najvećih njegovih uspjeha.
Wolf navodi kako se Brandtu ispričao te kako se mogao i sam uvjeriti u njegovu ljudsku veličinu kad se, nedugo prije smrti, 1992. izjasnio protiv toga da ga se kazneno progoni.
"Susret s njime nije mi bio suđen; smatrao je da bi to u njemu uzburkalo previše bolnih uspomena", piše Wolf
Za najveći dio suradnika svoje službe navodi da su "vjerovali u ideale socijalizma", za razliku od zapadnih obavještajaca koje je privlačio "novac i ugled".
Wolf u knjizi razotkriva rad, metode i mrežu istočnonjemačke tajne službe te životni put, od trenutka kad je tridesetih godina iz Njemačke, s bratom, majkom i ocem koji je bio Židov, morao bježati u Rusiju do svojeg povratka u bivši DDR te umirovljenja.
U knjizi posebno poglavlje posvećuje Herbertu Wehneru, značajnoj figuri njemačke poslijeratne povijesti, utjecajnom članu SPD-a, koji je, kako napominje, na sebi svojstven način "poticao približavanje i mirno pomirenje dvaju svjetova čiji su sukobi ispunili njegov život".
Nakon žalosnog raspada jedne države pisati o uspjesima obavještajne službe, koja više ne postoji, kako napominje Wolf, može se učiniti prepotentnim.
Na kraju knjige (359 str.), u kojoj su objavljene Wolfove slike, autor navodi kako ga ponekad pitaju kakav savjet može ponuditi svojoj unučadi.
"Nema ništa što bi za mladog čovjeka bilo važnije od stvaranja vlastitog mišljenja, a jedva manje važnom čini mi se hrabrost što je potrebna da bi se to mišljenje i zastupalo, pa i onda kad je to povezano s neugodnostima", tvrdi Wolf u epilogu.
Napominje kako je hladni rat završen, da se model socijalizma, započet s velikim nadama, pokazao neuspješnim, ali da on svoje ideale nije izgubio.
"Nisam se odrekao nade da će idealisti i dalje težiti društvenom uređenju u kojem će sloboda, jednakost i bratstvo postati stvarnost", piše Wolf.
Knjigu "Čovjek bez lica" preveo je s njemačkoga na hrvatski jezik Tomislav Jakić.
(Hina) xmc ymc