SLOBODAN MILOŠEVIĆ, bivši čelnik Saveza komunista Srbije, predsjednik Srbije i SR Jugoslavije, je umro u haškom zatvoru, gdje mu se sudilo za ratne i druge zločine počinjene za vrijeme raspada bivše Jugoslavije.
Nakon što je radio u banci i kraće vrijeme proveo u SAD kao njen predstavnik, posvetio se političkoj karijeri u tadašnjem Savezu komunista Srbije. Ključni trenutak u Miloševićoj karijeri bio je odlazak na demonstracije Srba na Kosovom Polju u travnju 1987. godine, kada je zahvaljujući riječima "Niko ne sme da vas bije" stekao enormnu popularnost u tadašnjoj "užoj" Srbiji.
Koristeći tada bujajući srpski nacionalizam, postao je predsjednik SK Srbije na čuvenoj Osmoj sjednici SK Srbije u rujnu 1987. Kao čelnik srpske partije, a potom i države, imao je ključnu ulogu u raspadu tadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, što je bila uvertira za raspad bivše Jugoslavije.
Pod Miloševićevim rukovodstvom su 1988. i 1989. godine u tzv. "antibirokratskim revolucijama" srušena partijska čelništva tadašnje Vojvodine i Crne Gore, a godinu dana kasnije ukinuta albanska autonomija na Kosovu.
Milošević će 1989. godine postati predsjednik Srbije, a godinu dana kasnije taj status potvrditi i na prvim višestranačkim izborima. Kao čelnik Srbije, Milošević je imao ključnu ulogu u događajima neposredno prije i za vrijeme raspada Jugoslavije.
Pod njegovim vodstvom su vlasti u Beogradu, ispočetka pod firmom očuvanja jedinstva bivše države i uz podršku JNA, podržavale secesionističku pobunu srpske zajednice u Hrvatskoj, a potom u BiH. Cilj je bio stvoriti novu, velikosprsku državu, ali 1995. godine je taj pothvat završio vojnim porazom. Kao rezultat je ostao stotine tisuća mrtvih, milijuni izbjeglica, nezapamćena razaranja i zločini te reputacija Srbije koja se može usporediti jedino s onom koju je imala Njemačka neposredno nakon drugog svjetskog rata.
Četiri godine kasnije, pokušaj gušenja albanske pobune na Kosovu je dovelo do NATO-ve vojne intervencije te zračnog bombardiranja koje je uništilo veliki dio srbijanske infrastrukture. Srbija je nakon tri mjeseca bila prisiljena povući svoju vojsku i policiju s Kosova te praktički predati suverenitet upravo nad onim dijelom teritorija na kome je Milošević i bio sagradio svoju karijeru.
Isto onako kao što je uništio i SFRJ, Milošević je uništio i SR Jugoslaviju. Čak su i njegovi dotadašnji vjerni saveznici u Crnoj Gori - koju je Milošević opisivao kao "drugo oko u glavi" - su odlučili Srbiji okrenuti leđa i tražiti nezavisnost.
Iako je trpio neuspjehe za neuspjehom u vanjskoj politici, a uz ratna razaranja i uobičajene probleme post-komunističke tranzicije Srbiju opteretiti i sankcijama UN, Milošević je cijelo jedno desetljeće uspio ostati na vlasti. To je prvenstveno dugovao velikom sigurnosnom aparatu, klasi novokomponiranih bogataša povezanih uz njegov režim, kao i organiziranom kriminalu koji je upravo pod njegovom vlašću procvao u Srbiji.
Svemu tome je došao kraj 5. listopada 2000. godine, kada je pokušaj da se izigra volja srpskih birača predstavljao kap koja će preliti času. Milošević je svrgnut u uličnim prosvjedima, a nekoliko mjeseci kasnije i uhićen.
Iako bi novi vlastodršci više voljeli da mu sude u Srbiji za pranje novca, kidnapiranja i ubojstva (uključujući i Stambolića), pod međunarodnim pritiskom je u lipnju izručen haaškom sudu gdje je još dvije godine ranije, u doba kosovskog rata, podignuta optužnica za ratne zločine. Ono što bi za neke bilo kraj, za Miloševića je predstavljalo novi početak.
Bivši srpski čelnik se pokazao daleko spretnijim u haškoj sudnici nego u beogradskim uredima. Odbivši priznati autoritet haškog suda, uz istovremeno vješto korištenje svake proceduralne prilike, uspio je proces otegnuti na nekoliko godina i od tog ambiciozno zamišljenog instrumenta međunarodne pravde napraviti cirkus. Istovremeno je sebe prikazivao kao mučenika i žrtvu američkog imperijalizma, što je u današnjem svijetu daleko bolja reklama nego prije pet godina.
Milošević, koji je bio uništio gotovo sve s čime je imao vezu, isto je učinio i haškom sudu. S njegovim nestankom ta je institucija u velikom dijelu izgubila smisao svog postojanja, jer ono što je trebala učiniti - kazniti glavne krivce za zlo na prostoru bivše Jugoslavije - više nije moguće, a mnoge od žrtava više nikada neće imati prilike osjetiti nekakvu zadovoljštinu.
I da stvar bude još gora, vrijeme kada je umro - nekoliko dana nakon što mu je haški sud odbio zahtjev za odlazak u bolnicu radi liječenja - će bez svake sumnje poslužiti kao legenda o još jednom velikom mučeništvu i podloga još jednog kulta koji povijesne gubitnike na ovim prostorima pretvara u svijetli primjer budućim generacijama.
D.A.