U KOMUNIZMU je postojala poštena inteligencija, a u demokratskoj Hrvatskoj upravo izrasta nova politička kasta - poštenih domoljuba. Onih koji kažu za sebe da su domoljubi, a pošteni. Onih koji tvrde da su pošteni, a opet domoljubi.
I tako, u ovu neprohodnu šumu ljevičara i desničara, socijaldemokrata i liberala, seljaka i narodnjaka, uoči parlamentarnih izbora sada se guraju i oni koji misle da su poštenje i domoljublje toliko nespojive kategorije da ih se naprosto mora povezati u sintagmu. Suprotnosti se privlače, pa makar na silu.
Inteligencija je u komunizmu bila toliko suspektna, toliko sumnjiva i potencijalno subverzivna, da je morala pred režimom dokazivati svoje "poštenje". Nije čudo da su oni najveći intelektualci na takvim testovima obično padali.
"Nisam desničarka, nego poštena"
Ali zato je pravo čudo kako si hrvatski domoljubi - ničim izazvani - sami prišivaju na čelo etiketu "poštenih domoljuba". Recimo, Ruža Tomašić u Globusu je izbjegla odgovor na pitanje hoće li ona biti lider desnice. "Ne želim da za mene govore da sam desničarka, nego da sam poštena", veli ova bivša pravašica.
Pored nje u ovu kategoriju guraju se i ocvali desničari okupljeni oko udruge HRAST, Miroslav Tuđman, Josip Jurčević i slični, a ne zaostaju ni braniteljski tribuni koji domoljublje nose na reveru, a poštenje na dugom štapu. Nitko od njih za sebe više neće reći da je desničar. Već samo domoljub. I to pošteni, da se izbjegne zabuna.
Domoljubi, a nepošteni
Možda u neku ruku imaju pravo. U ovim teškim vremenima postalo je važno distancirati se od domoljuba koji nisu pošteni.
Recimo, od pripadnika HDZ-ove "zločinačke organizacije", onoga koji je svima zabranio da "Hrvatsku vole više od njega" i onda zaglavio u zatvoru, a na kraju i od svih onih domoljuba koji su se prodali za šaku Sanaderovih škuda. Kao da žele pokazati da se domovina ne mora samo voljeti novcem, nego ponekad i srcem.
Pošteni, a nisu domoljubi
Jednako tako, za ove političke entuzijaste postalo je važno razlikovati se i od svih onih koji su pošteni, a opet nisu domoljubi. Recimo, od šefice HDZ-a koja možda nije ukrala, ali je zato Hrvatsku prodala, i to Europskoj uniji, Ivici Todoriću, stranim bankama i tko zna kome još.
Ili još bolje, distancirati se od svih onih anacionalnih kozmopolitskih ateista koji sustavno podrivaju Hrvatsku. Dok domoljubi ispaštaju. Pošteni domoljubi.
Gdje su nestali desničari?
Pa ako je vladavina Ive Sanadera i Jadranke Kosor već natjerala hrvatske građane da se u anketama sve više izjašnjavaju kao ljevičari, dovela je i do još jedne pojave: s političke scene gotovo su nestali desničari.
Ima desničarskih birača, njihov postotak također je u porastu, ali nema političara koji bi se podičili tom titulom. Umjesto toga, domoljublje se nakon dugog niza godina ponovno izborilo za status političkog programa. Nitko nije domoljub, dok se tako javno ne deklarira. I svi su nepošteni, dok se ne izjasne suprotno.
Domoljublje utočište hulja
U zemlji u kojoj je domoljublje previše puta bilo utočište hulja i u kojoj se s podozrenjem gleda na svakog tko ima potrebu za sebe reći da je pošten, sve ovo izgleda kao ono što zapravo i jest - populistička parada.
U nedostatku konkretnih vizija i programa, najlakše je pred narodom frustriranim milenijskom krađom i neuvjerljivim šepanjem prema Europi udariti na dobre stare gusle "poštenog domoljublja". Nema veze ako se među takvima kriju rasisti i nacionalisti, ksenofobi i ustašofili, izolacionisti i radikali svih vrsta... Bitno je da su pošteni i da vole domovinu. Sve drugo je poželjna nadgradnja.
Kako prijeći izborni prag?
I tako, baš kao što je prava inteligencija u komunizmu imala poteškoća s "poštenjem", tako bi nova politička kasta "poštenih domoljuba" mogla imati problema s vjerodostojnošću. A samim time i s prelaskom izbornog praga.
Do čega bi to onda dovelo: do pogubnog zaključka da Hrvati nisu domoljubi i da ne cijene baš poštenje? Čini se da će naredni izbori predstavljati puno teži test za cijelu naciju. Oprez, domoljublje je na kocki.