POVIŠEN krvni tlak, odnosno hipertenzija jedna je od onih bolesti za koje svi znaju, mnogi je i imaju, ali ih gotovo nitko ne doživljava ozbiljno, sve dok ne bude prekasno. Ne boli, ne peče i ne upozorava, no iz godine u godinu ostaje jedan od vodećih uzroka srčanog i moždanog udara te prerane smrti u svijetu.
Prema službenim podacima u Hrvatskoj više od polovice odrasle populacije ima povišen krvni tlak. Nacionalna epidemiološka studija EHUH-2 pokazala je da arterijska hipertenzija pogađa oko 51.7 posto odraslih, što znači da u Hrvatskoj s njom živi više od 1.6 milijuna ljudi. Posebno zabrinjava podatak da velik dio oboljelih uopće ne prima terapiju ili da, unatoč liječenju, ne uspijeva držati tlak pod kontrolom, zbog čega hipertenzija i dalje ostaje jedan od glavnih uzroka srčanog i moždanog udara u Hrvatskoj.
U EU se prevalencija hipertenzije u odrasloj populaciji uglavnom kreće između 30 i 40 posto, što znači da se Hrvatska nalazi među zemljama s najvišim udjelom oboljelih.
Dr. Jakša Babel, specijalist internist iz KBC-a Zagreb kaže da su ovakvi žalosni podaci za Hrvatsku refleksija niza dugogodišnjih problema na kojima se zadnjih godina ipak intenzivnije rad.
"To je posljedica brojnih čimbenika od nedovoljne zdravstvene educiranosti populacije i loših životnih navika preko neredovitih ambulantnih kontrola bolesnika s već dijagnosticiranom hipertenzijom pa sve do svakodnevne realnosti u kliničkoj praksi u kojoj bolesnici 'ne osjećaju ništa i sad im je konačno tlak dobar' pa često samoinicijativno prekidaju ili mijenjaju propisanu terapiju", tumači naš stručnjak.
"Kada više od polovice odrasle populacije ima arterijsku hipertenziju, a ozbiljan dio nema zadovoljavajuću regulaciju, jasno nam je, da klasični pristup - uzimajte tabletu svaki dan i vidimo se na kontroli za dva, tri mjeseca često može biti suboptimalan", kaže Babel.
Lijekovi za hipertenziju postoje već desetljećima, terapije su učinkovite, a ipak ogroman broj ljudi nikada ne uspijeva dovesti tlak pod kontrolu. Razlog je često vrlo prozaičan. Naime, tablete treba uzimati svaki dan, godinama, ponekad i više puta dnevno.
U tom pogledu novo istraživanje objavljeno u uglednom časopisu JAMA predstavlja prekretnicu. Naime, nova velika klinička studija iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazala je da bi se hipertenzija mogla držati pod kontrolom pomoću dvije injekcije godišnje.
U međunarodnoj studiji znanstvenici s Queen Mary University of London testirali su eksperimentalni lijek nazvan zilebesiran. Riječ je o dugodjelujućoj injekciji koja se daje potkožno, slično kao inzulin, i to samo jednom u šest mjeseci.
Studija, poznata kao KARDIA-2, obuhvatila je 663 odrasle osobe čiji je krvni tlak ostao previsok unatoč standardnoj terapiji. Važno je naglasiti da nitko u studiji nije prestao uzimati svoje uobičajene lijekove. Zilebesiran se dodavao već postojećoj terapiji, a ne umjesto nje.
Rezultati su pokazali da su ispitanici, koji su uz standardne lijekove dvaput godišnje dobivali i injekciju, imali izraženije i stabilnije sniženje krvnog tlaka u usporedbi s onima koji su ostali samo na tabletama.
Drugim riječima, lijek nije poništio potrebu za klasičnom terapijom, ali je djelovao kao moćno pojačalo za pacijente kod kojih "klasična" terapija nije davala željene rezultate.
Lijek koji djeluje mjesecima umjesto satima ili danima mogao bi potpuno promijeniti dinamiku terapije. Umjesto da se oslanja isključivo na disciplinu pacijenata, terapija bi se mogla "ugraditi" u organizam pacijenata gdje bi tiho mogla raditi svoj posao.
Zilebesiran se temelji na tehnologiji tzv. RNA interferencije, jednoj od najvažnijih biomedicinskih inovacija u posljednjih dvadesetak godina. Ideja je jednostavna, ali moćna - umjesto da se blokira djelovanje nekog proteina nakon što je već nastao, sprječava se njegova proizvodnja na samom izvoru.
U ovom slučaju ciljana meta je angiotenzinogen, protein koji se proizvodi u jetri i ima ključnu ulogu u regulaciji krvnog tlaka. Iz njega nastaje cijeli niz molekula koje stežu krvne žile i povisuju tlak. Smanjenjem proizvodnje angiotenzinogena krvne se žile opuštaju, a tlak pada.
Ključna prednost ovakvog pristupa jest trajanje učinka. Budući da se promjena događa na razini genske regulacije, posljedice traju mjesecima, a ne satima ili danima.
RNA interferencija već se koristi u liječenju nekih rijetkih metaboličkih i genetskih bolesti, a dugodjelujuće terapije sve su prisutnije i u drugim područjima od kontracepcije do psihijatrije. Ideja da se kronične bolesti liječe "rijetkim, ali snažnim intervencijama" postaje sve privlačnija, kako pacijentima tako i zdravstvenim sustavima.
Kod hipertenzije je to posebno zanimljivo jer se radi o jednoj od najčešćih kroničnih bolesti na svijetu. Čak i mali pomak u kontroli tlaka na populacijskoj razini mogao bi značiti desetke tisuća spriječenih srčanih i moždanih udara godišnje.
Babel kaže da je sve više dokaza da su velike oscilacije krvnog tlak tijekom vremena nezavisni rizični čimbenik neželjenih kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih događaja te smrtnosti čak i uz prosječno zadovoljavajuće vrijednosti tlaka.
"Stoga bi dugodjelujuće terapije koje osiguravaju kontinuiranu i postojanu kontrolu tlaka mogle imati povoljniji utjecaj na dugoročne ishode nego dosadašnja klinička praksa koja se velikim dijelom oslanja na samodisciplinu pacijenata.
Na tom tragu, studija KARDIA-2 je pokazala da jedna injekcija zilebesirana dugotrajno snižava sistolički krvni tlak za 4-12 mm Hg kroz šest mjeseci, uz pouzdanu 24 h kontrolu bez oscilacija tipičnih za peroralnu terapiju i povoljan sigurnosni profil, što je u kontekstu prethodno navedenog najveća prednost lijeka. Također je važno naglasiti da zilebesiran, koristeći RNA interferenciju, ni na koji način ne mijenja gene niti DNA, već privremeno i reverzibilno, utišava proizvodnju ciljnog proteina angiotenzinogena, čime se postiže dugotrajan učinak na krvni tlak bez trajnih posljedica.
No, ključno pitanje, na koje ovo istraživanje još ne daje odgovor jest hoće li se ovi ohrabrujući rezultati u konačnici pretočiti u smanjenje neželjenih kardiovaskularnih događaja i smrtnosti, što ćemo saznati tek u budućim istraživanjima", zaključuje Babel.
Jedan od glavnih istraživača, dr. Manish Saxena iz William Harvey Clinical Research Centre, naglašava da problem nije nedostatak lijekova, nego loša kontrola bolesti. Prema njegovim riječima, najveća novost zilebesirana nije samo učinkovitost, nego činjenica da jedna injekcija svakih šest mjeseci može pomoći milijunima ljudi da stabilnije drže tlak pod kontrolom.
Važno je i to da se u dosadašnjim ispitivanjima lijek pokazao sigurnim, bez ozbiljnih nuspojava koje bi ograničile njegovu primjenu.
Sljedeći korak u istraživanju već je u tijeku. Nova studija, KARDIA-3, ispitat će učinak lijeka kod osoba koje već imaju kardiovaskularne bolesti ili visok rizik od njihova razvoja. Paralelno se planira i velika globalna studija koja bi trebala odgovoriti na ključno pitanje: snižava li lijek samo brojke na tlakomjeru ili stvarno smanjuje rizik od infarkta, moždanog udara i smrti.
Ako se ti rezultati potvrde, mogli bismo svjedočiti jednom od najvećih zaokreta u liječenju hipertenzije u posljednjih pola stoljeća.