Foto: Wikipedia, 123rf
U nastavku prenosimo dijelove njegova promišljanja.
"Univerzalni osnovni prihod za sve jednostavna je ideja za mjesečno plaćanje osnovnih potreba: hrane, obrazovanja, krova nad glavom.
Podaci su pokazali da siromašni ljudi donose brojne loše odluke: više posuđuju, manje štede, manje vježbaju, više piju i jedu nezdravije.
Općenito se vjeruje da je to zato što sa siromašnima nešto nije u redu, što je potpuno netočno.
Farmeri prije i poslije žetve
Američki su psiholozi proveli istraživanje na indijskim farmerima koji jednom godišnje žetvom prikupe 60 % godišnjega prihoda.
Farmeri su rješavali test inteligencije prije i nakon žetve i pokazalo se da su prije žetve, kad su bili siromašniji, postigli u prosjeku 14 bodova niži rezultat nego nakon žetve, kad su bili bogatiji.
Prema Eldaru Shafiru, profesoru sa sveučilišta Princeton, razlog je kontekst.
Kada su okruženi neimaštinom, ljudi razmišljaju drugačije i koncentriraju se na trenutni nedostatak, a manje na dugoročne posljedice. Siromašni ljudi ne donose glupe odluke zbog vlastite gluposti, nego zbog okoline u kojoj bismo svi donosili glupe odluke.
Naši su programi protiv siromaštva neuspješni, a ulaganja u obrazovanje beskorisna jer nisu prilagođena takvom razmišljanju. Provedba smanjivanja papirologije i slanja SMS poruka o plaćanju računa samo je liječenje simptoma, a ne uzroka.
A onda sam u knjizi predložio dijeljenje novaca, u vezi s čim je Eldar Shafir, profesor bihevioralnih znanosti na Princetonu, bio skeptičan zbog različitih stavova i interesa političara. No to nije nužno zastarjela lijeva ideja, nego prijedlog o kojemu su govorili i ljevičari i desničari, mislilac Thomas More u svojoj Utopiji, borac za ljudska prava Martin Luther King i ekonomist Milton Friedman.
To je vrlo jednostavno: mjesečna isplata za pokrivanje osnovnih troškova života. To je pravo, a ne usluga.
Tri sam godine proučavao literaturu dok nisam naišao na priču o gradu u kojemu se provela upravo takva mjera.
Uspješni grad Dauphin
U gradiću Dauphinu u Winnipegu, Kanada, 1974. godine proveden je društveni eksperiment koji je detaljno opisan u literaturi spremljenoj u 2000 kutija s podacima, grafovima i tablicama.
Svakome u gradu zajamčilo se osnovni prihod te se tako osiguralo da nitko ne završi ispod donje granice siromaštva.
Četiri godine dobro je funkcioniralo, a onda su na vlast došli konzervativci kojima je to istraživanje bilo beskorisno i preskupo, pa su ga ukinuli.
Ali prema podacima, taj je eksperiment bio izuzetno uspješan. Stanovnici u gradiću postali su bogatiji, pametniji i zdraviji, a smanjilo se obiteljsko nasilje i napuštanje poslova. Jedini koji su manje radili bili su mlade majke i učenici, koji su ostajali duže u školi.
Shvatio sam da kad je u pitanju siromaštvo, trebali bismo se prestati praviti pametniji od siromašnih. Novcem se kupuju stvari koje su ljudima potrebne, a ne one za koje samoprozvani stručnjaci pretpostavljaju da trebaju drugima.
Zamislite samo koliko se talenta i energije gubi u siromaštvu.
Iako neće riješiti sve svjetske probleme, obavezni osnovni prihod dobar je početni kapital. Ne možemo si priuštiti da to ne učinimo jer su npr. troškovi dječjega siromaštva u Sjedinjenim Američkim Državama oko 500 milijardi USD, a ovaj bi program stajao oko 175 milijardi USD, što je četvrtina vojnoga proračuna.
Takvo iskorjenjivanje siromaštva trebalo bi biti naš cilj jer su sve velike promjene proizašle iz utopističkih ideja, a siromaštvo nije nedostatak snage volje - nego novca", zaključuje Bregman.