Čini se kako je sve izglednije da će potpomognuta smrt biti legalizirana u barem jednom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva i britanska vlada mora biti aktivno uključena u rasprave o tome što učiniti ako se to dogodi, ističu britanski parlamentarni zastupnici.
Parlamentarni Odbor za zdravstvo i socijalnu skrb objavio je svoje izvješće o ovoj emotivnoj temi, ali nije dao preporuku za glasanje o tom pitanju. Odbor je primijetio da je vlada jasno dala do znanja da će parlament poduzeti sve korake prema legalizaciji ako zastupnici to žele, piše Sky News.
Otok Man je na putu da postane prvi dio Britanskog otočja koji će legalizirati potpomognuto umiranje za neizlječivo bolesne osobe. Otočki parlament House of Keys glasao je prošle godine većinom od 70% za usvajanje zakona o potpomognutom umiranju.
Pet teških priča
Sky News analizira raspravu o potpomognutoj smrti iz jedinstvene perspektive - kroz svjedočanstva Micka, koji je gledao kako dva njegova prijatelja umiru u Dignitasu; Sue, koja bi voljela da je njen muž mogao brže umrijeti; Michaela, koji ima motoričku neuropatiju i protivi se potpomognutom umiranju; i Brendana, čiji si je bliski prijatelj Dave Courtney oduzeo život.
Ann je bila talentirana kanuistica. Uživala je u penjanju i kampiranju sa svojim jednako aktivnim suprugom Bobom, koji je nekoć bio voditelj gorske službe spašavanja u South Snowdoniji. Njih dvoje bili su u odličnoj formi, kaže njihov bliski prijatelj Mick Murray za Sky News, ali to se brzo promijenilo kada su oboma u njihovim 60-im godinama dijagnosticirane terminalne bolesti.
Ann je bila prva. Godine 2013. rečeno joj je da ima progresivnu supranuklearnu paralizu (PSP), rijetko neurološko stanje koje počinje simptomima poput ukočenosti mišića, ekstremnog umora i zamagljenog vida, slično Parkinsonovoj bolesti. U najnaprednijim stadijima oboljeli počinju osjećati probleme s radom crijeva i mokraćnog mjehura te sve teže kontroliraju mišiće usta, grla i jezika.
Rekli su joj da će živjeti još nekih sedam godina
Ann su rekli da bi mogla umrijeti nakon što dobije upalu pluća ili da bi je jezik mogao ugušiti jer ga više ne može kontrolirati. Postojala je velika vjerojatnost da će joj trebati sonda za hranjenje kako bi se spriječili gušenje i infekcije prsnog koša. Rečeno im je da se s PSP-om obično živi još oko sedam godina.
No, samo nekoliko mjeseci nakon dijagnoze, tada 67-godišnja Ann više nije mogla sama stajati, hraniti se ili oblačiti niti ići na toalet bez pratnje. Mick je pratio kako njegovi prijatelji napuštaju svoj dom u Sjevernom Walesu i traže poseban smještaj u Cheshireu, gdje je Ann mogla dobiti pomoć za svoje stanje koje se brzo pogoršavalo.
Život koji su zajedno gradili potpuno se promijenio. Kada je postalo jasno da nijedan lijek ne može poboljšati njezino stanje ili ublažiti simptome, a budući da je potpomognuto umiranje bilo protuzakonito u Velikoj Britaniji, Ann je odlučila okončati život u Dignitasu.
"Bob je bio potpuno slomljen", prisjeća se Mick. "Nije mogao vjerovati da bi osoba s kojom je bio tako dugo mogla skoro nestati. Postojao je i taj užasan osjećaj nemoći. Ne znaš što učiniti, samo gledaš kako se netko raspada pred tobom."
Klinika Dignitas
Klinika Dignitas je dvokatnica u Pfaffikonu u blizini Züricha u Švicarskoj, kupljena 2009. godine. Tamo postoje vrt i potok, a posljednjeg dana pacijent može slobodno lutati uokolo i sjediti na suncu prije nego što se vrati unutra, u svoj krevet. Ann i Bob otputovali su tamo u veljači 2014. u pratnji Micka i nekoliko drugih bliskih prijatelja.
Dva dana suočavala se s pitanjima o svom razmišljanju. Je li bila pri zdravoj pameti? Je li na nju vršen
pritisak? Pitanja su se postavljala sve do njezinih posljednjih trenutaka. "Prihvatila je činjenicu da joj nikada neće biti bolje. Borila se protiv toga koliko je mogla. Još uvijek je bila živa duhom do samog kraja", kaže Mick.
Osoblje Dignitasa, kaže Mick, ponudilo se da će se uhvatiti za ruke i otpjevati pjesmu koju traže pacijenti. Ann je odabrala The Lady In Red Chrisa de Burgha. Zatim je dobila smrtonosni lijek otopljen u običnoj vodi za piće. Pacijent mora sam uzimati lijekove da bi se to kategoriziralo kao potpomognuta smrt, a ne eutanazija.
Ann je morala dobiti kanilu i sama pritisnuti gumb da otpusti lijek, jer ga nije mogla popiti. Ohrabreni osobljem, njezina obitelj i prijatelji nastavili su razgovarati s njom nakon što je izgubila svijest. Iskustvo je bilo mučno, kaže Mick, unatoč tome što je tamošnje osoblje bilo ljubazno i suosjećajno: "Racionalizirao sam to nakon događaja i bila mi je čast pomoći prijateljici da umre. Ali u to vrijeme, to je prilično grozno."
Rak na plućima
Mick se vratio u Dignitas samo godinu dana kasnije. Povod za Bobovu smrt, kao i smrt njegove supruge, bio je iznenadan. Šetajući s Mickom Peak Districtom u siječnju 2015. godine, Bob je zastao. Ostao je bez daha. Nije mogao nastaviti, rekao je svom prijatelju, unatoč tome što je još uvijek u izvanredno dobroj formi.
Do travnja mu je dijagnosticiran mezoteliom, vrsta raka koja obično zahvaća sluznicu pluća. Bol je ubrzo postala neopisiva i nepodnošljiva, objašnjava Mick. Bob je svoje posljednje mjesece proveo na lijekovima. "Sve što je mogao bilo je spavati.
Sjeo bi u stolicu, uzeo sve te lijekove i zapravo se onesvijestio dok ne bi prestali djelovati. Potom bi imao sat vremena kada je sve bilo u redu, a onda bi sve počelo iznova. Bilo je potpuno iscrpljujuće", govori Mick za Sky News.
Bobu je bilo 68 godina i odlučio je umrijeti isto kao i njegova supruga. Otputovao je u Dignitas u kolovozu 2015. godine, odlučivši slušati Beethovenovu Odu radosti dok je gubio svijest. Mick je bio uz njega. Bilo je to još jedno teško iskustvo, ali Micku je bilo drago što je Bob, poput Ann, dobio smrt kakvu je želio.
Mick kaže da bi im bilo draže da su mogli umrijeti kod kuće, okruženi svim svojim najmilijima.
"Koža vašeg muža se raspada"
Sue Biggerstaff bila je u braku sa Simonom 17 godina prije njegove mučne smrti u svibnju 2022. Živjeli su u Ballabegu, selu na otoku Man, gdje bi pomoć pri umiranju uskoro mogla biti legalizirana.
"U travnju 2021. Simon je počeo čudno padati kad je bio vani sa svojim psom Ellom, a za to je okrivio visoku travu", kaže Sue. Ali onda se srušio na poslu i brzo se pogoršalo; do trenutka kad je stigao na prvi pregled, trebala mu je hodalica.
1. srpnja dobio je službenu dijagnozu motoričke neuropatije, koja zahvaća mozak i živce. Rekli su mu da ima ekstremno agresivan oblik bolesti. Ubrzo je 65-godišnjak ostao paraliziran od vrata prema dolje. "Morate zamisliti kako je to. Ako vas svrbi, ne možete se počešati. Morate nekoga pitati", kaže Sue.
Simon je mrzio činjenicu da je ona morala učiniti sve za njega. Nije želio da mu ona bude njegovateljica. Dali su sve od sebe kako bi zadržali kvalitetu života. Kupili su kombi za invalidska kolica kako bi mogli izlaziti zajedno. "Ali na kraju mu je bilo previše bolno da čak i sjedne i bio je trajno vezan za krevet", kaže Sue.
Simon je tada počeo osjećati užasne bolove u leđima zbog kroničnog dekubitusa i dobio je teške želučane komplikacije. Sue je na kraju upitala medicinsku sestru: "Zašto je ovo tako loše? Zašto to ne možete riješiti?" Glas joj puca kad se prisjeti kako je medicinska sestra rekla da se koža njezina muža zapravo raspada.
Tražio je da ga se izgladni do smrti
Neki su Simonovi zubi jednostavno nestali, kaže Sue, jer su mu se desni povlačile. Rečeno joj je da ih je progutao a da nije ni primijetio. Uzimao je koktel lijekova, uključujući i morfij, no bolovi su postali prejaki i lijekovi su ga počeli dovoditi do ekstremnih halucinacija. Simon se bojao konja i stalno su mu se priviđali konji u njihovoj kući.
"Stalno sam morala 'tjerati' konje iz dnevnog boravka. Zvuči smiješno, ali oni imaju te užasne halucinacije. Za njih je to vrlo stvarno i nemoguće ih je uvjeriti", kaže Sue. Simon ju je počeo preklinjati: "Molim te, zaustavi ovo. Spreman sam za odlazak." Medicinska sestra rekla je Sue da će Bob pasti u komu ako mu da još lijekova. Sue im je rekla: "Pa neka onda padne u komu."
Simon je jedva komunicirao u posljednjih nekoliko tjedana, ali je svojoj supruzi rekao kako se nada da će doživjeti još jedan Isle of Man TT, godišnju motoutrku. Zatim je, kaže Sue, htio da ga izgladni do smrti. Umro je od posljedica bolesti bez ikakve intervencije 29. svibnja 2022. godine, dva dana prije TT-a.
Vidjevši kroz što je prošao njezin muž, Sue je bila užasnuta da će i sama dobiti smrtonosnu dijagnozu. Ona želi da se potpomognuto umiranje legalizira u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Nikada nisu razmatrali Dignitas za Simona zbog troškova i zbog toga što je putovanje postalo fizički neizvedivo, ali on bi to sigurno želio u svojim posljednjim nepodnošljivim tjednima, ističe Sue i dodaje: "Oni koji se tome protive obično nisu vidjeli ljude kako pate. Ne želim vidjeti da itko pati kao Simon."
"Budim se zahvalan što vidim još jedan dan"
Oko 65% Britanaca smatra da bi potpomognuto umiranje trebalo biti legalno, prema anketi Ipsosa provedenoj 2023. godine. Ista anketa pokazuje da je 17% odraslih Britanaca protiv promjene zakona, dok je 18% neodlučno ili ne želi reći svoje mišljenje.
Unatoč potpunom gubitku neovisnosti otkako mu je 2002. dijagnosticiran oblik motoričke neuropatije, 74-godišnji Michael Wenham je među onih 17%. Michael živi u Oxfordshireu i treba pomoć da ustane iz kreveta, obuče se i ode na WC. Mora mu se pripremiti hrana i ne može stajati, sjediti ili se tuširati bez pomoći.
Može provoditi vrijeme na svom prijenosnom računalu, čitati, pisati i slušati radio ili gledati televiziju, ali da bi se vratio u krevet, treba mu pomoć Jane, njegove supruge s kojom je skoro 50 godina. To je moja svakodnevica, kaže Michael za Sky News putem e-maila. Ovo je najbolji način komunikacije, kaže on, budući da mu je govor sada jedva razumljiv.
Njegov život daleko je od njegovih prijašnjih godina, kada je radio u izdavaštvu, kao bolnički portir i predavao engleski 10 godina prije nego što je postao vikar. Njegova dijagnoza primarne lateralne skleroze vjerojatno bi ga učinila podobnim za potpomognutu smrt u Dignitasu.
Pa ipak, kaže da je zahvalniji nego ikad što je živ: "Počinjem cijeniti male ljubaznosti i fizičku pomoć. Budim se zahvalan što vidim još jedan dan, koji sam prije uzimao zdravo za gotovo. Život je tako ispunjen."
"Mislim da je to opasno"
Ne samo da Michael želi nastaviti živjeti, on se žestoko protivi potpomognutom umiranju: "Vjerujem da je to opasno. Povijest i iskustvo u drugim zemljama uvjeravaju me da kad jednom otvorite vrata za oduzimanje života, ona se nikada ne zatvaraju; ona se samo otvaraju dalje."
Kritičari poput Michaela ukazuju na Kanadu, gdje su kriteriji za medicinski potpomognutu smrt polako šireni otkako je 2016. legalizirana za osobe s neizlječivim bolestima. Prag je 2021. snižen kako bi uključio osobe s neizlječivim, ali ne i terminalnim stanjima.
Kasnije ove godine, osobe u Kanadi čija je jedina temeljna bolest vezana za mentalna stanja također će moći odabrati potpomognutu smrt ako prođu niz provjera.
Moguće optužbe za ubojstvo
Mick nije samo pratio Ann i Boba u Dignitas već je organizirao i putovanja za njih - unatoč tome što je znao da je to kazneno djelo.
Prema važećem zakonodavstvu u Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj, pomoć pri umiranju potpuno je zabranjena bez iznimke, što znači da se obitelj i prijatelji mogu suočiti s kaznom do 14 godina zatvora ako budu osuđeni. U Škotskoj to nije posebno kazneno djelo, ali pomaganje u nečijoj smrti može dovesti do optužbe za ubojstvo.
"Nismo se bojali protestirati protiv onoga što smo smatrali nepravednim zakonom", kaže Mick: "Ako pokazujete suosjećanje, mislim da se ne biste trebali bojati zauzeti se za sebe i jednostavno priznati da ste to učinili." Kaže da ne zna zašto ga vlasti nikada nisu ispitale o njegovoj umiješanosti u smrt njegovih prijatelja.
Smjernice koje je 2010. objavilo državno tužiteljstvo istaknule su ne samo zakone koji zabranjuju potpomognuto umiranje već i neke "čimbenike javnog interesa"; protiv kažnjavanja nekoga tko je prekršio zakon: "Progon ne slijedi automatski kad se smatra da je počinjeno kazneno djelo."
Postoji devet čimbenika koji čine kazneni progon manje vjerojatnim, uključujući to što je "u potpunosti motiviran suosjećanjem" te da je osoba koja pati sama donijela jasnu i informiranu odluku. Mick sada vodi kampanju za promjene kroz grupu za pomoć pri umiranju Dignity In Dying. Upitan kako bi se Bob i Ann snašli da nisu mogli ići u Dignitas, kaže da bi Ann umrla u mukama. Bob bi si, kaže Mick, ionako oduzeo život.
Sam si oduzeo život
Dave Courtney je rehabilitirani gangster koji je postao glumac, a pojavio se u seriji kriminalističkih dokumentaraca i niskobudžetnih gangsterskih filmova. Courtney je tvrdio da je bio suradnik zloglasnih blizanaca Kray i rekao je da su njegovi podvizi inspirirali lik Vinnieja Jonesa u filmu Lock, Stock And Two Smoking Barrels.
"Junak uvijek spreman na akciju", kaže Brendan McGirr, njegov podstanar i najbolji prijatelj kroz više od 30 godina: "Bio je stvarno, stvarno čvrst i jak karakter." U listopadu 2023. oduzeo si je život u dobi od 64 godine, uperivši pištolj u sebe u svom domu u jugoistočnom Londonu.
U godinama prije toga, dok se borio s reumatoidnim artritisom i nekoliko drugih ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući rak prostate i liječenje zamijenjenog srčanog zaliska, Brendan je promatrao kako se Dave mijenja. Na kraju je postao njegov službeni skrbnik.
"Posljednja tri mjeseca bol je bila izuzetno jaka", kaže Brendan: "Ima dana kad je doslovno sjedio u stolcu sa suzama u očima. Polako se pogoršavalo stanje s njegovom pokretljivošću." Stopa samoubojstava među ljudima kojima su dijagnosticirana neizlječiva zdravstvena stanja kao što su karcinomi s niskom stopom preživljavanja ili ozbiljne plućne bolesti koje utječu na disanje, više je nego dvostruko veća od prosječne stope.
Godinu dana prije smrti Dave je povjerio svoje namjere prijatelju. "Objasnio mi je razloge. Nisam to želio jer sam ga jako volio i bili smo tako bliski. Ali isto tako nisam želio vidjeti količinu boli koju je osjećao zbog artritisa", kaže Brendan.
Snimao je poruke za obitelj
Brendan je bio taj koji je pronašao Daveovo tijelo. Umro je sam, potajno snimajući videoporuke za svoju obitelj, koja nije znala za njegove planove. "Nije govorio o potpomognutom umiranju. Ali da je Dave imao izbora, mogao bi o tome razgovarati sa svojom obitelji i voljenima, mogao bi s njima podijeliti taj trenutak i oprostiti se kako želi", kaže Brendan.
"Zamislite količinu mentalnog stresa kroz koju je prolazio u posljednje dvije godine da bi ovo pažljivo isplanirao... Morao je sjediti tamo sam i snimati osobne poruke za cijelu svoju obitelj mjesecima prije nego što je preminuo", dodaje.
Pod uvjetom da prijelomni prijedlog zakona prođe sljedeće korake parlamentarne kontrole, otok Man postat će prvi dio Britanskog otočja koji će legalizirati potpomognuto umiranje. Sličan prijedlog zakona trebao bi se uskoro naći pred škotskim parlamentom.
To bi omogućilo neizlječivo bolesnim odraslim osobama koje žive na otoku Manu, kojima je preostalo šest mjeseci ili manje života, mogućnost da okončaju vlastiti život uz pomoć zdravstvenih radnika - nakon niza provjera kako bi se osiguralo da su mentalno sposobni i imaju "jasnu i potvrđenu namjeru okončati svoj život".
Velike promjene?
Novi bi se zakon primjenjivao samo na stanovnike koji su na otoku Manu prijavljeni najmanje godinu dana, što znači da ovo područje vjerojatno neće postati nova destinacija za stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva koji žele okončati vlastiti život. Međutim, aktivisti koji podržavaju potpomognuto umiranje vjeruju da bi to moglo potaknuti promjene zakona i drugdje.
Borci protiv potpomognutog umiranja također vjeruju da bi to moglo značiti širu promjenu. Zakon je predložio dr. Alex Allinson, liječnik opće prakse, koji je i ministar financija u vladi otoka Mana: "Kao liječnik, brinuo sam se o brojnim ljudima koji su odlučili umrijeti uz pomoć hospicija.
Nekoliko njih mi je reklo: 'Možemo li išta učiniti da ovo ubrzamo? Možete li išta učiniti da mi pomognete? Patim i znam što će se dogoditi i želio bih imati kontrolu nad tim.'" Sjeća se kako je jedna njegova pacijentica pitala može li joj pomoći u procesu dobivanja "zelenog svjetla" da okonča svoj život u Dignitasu.
Kako sada stvari stoje, liječnici su vrlo ograničeni u tome što mogu reći pacijentu o potpomognutom umiranju, jer bi mogli biti kazneno gonjeni ako se pokaže da mu pomažu. Morao ju je obavijestiti da zakon zabranjuje njegovo sudjelovanje.
"To me natjeralo na razmišljanje da možemo bolje. I to me motiviralo da zajedno s ostalim parlamentarnim zastupnicima radim na donošenju ovog zakona", kaže dr. Allinson. Upravo su sudbine ljudi poput Davea Courtneyja također odigrale veliku ulogu u njegovoj kampanji.
"Mislim da ljudi uzimaju stvari u svoje ruke, ali rade to potpuno sami"
"Mislim da ljudi uzimaju stvari u svoje ruke, ali rade to potpuno sami, bez mogućnosti da ikome izraze svoje želje, uključujući svoju obitelj i svoje liječnike. Promjenom zakona, iako će vjerojatno vrlo malo ljudi htjeti to prihvatiti, postojat će mogućnost da se povede puno više iskrenih razgovora o tome s čime se ljudi suočavaju i što žele za sebe i svoje voljene", kaže Allinson.
Sarah Wootton, izvršna direktorica grupe Dignity In Dying, kaže da je glasanje na otoku Manu bilo povijesno: "Došlo je vrijeme da se pozabavimo ovim pitanjem. Mislim da je ne poduzimati ništa u vezi s potpomognutim umiranjem najopasniji izbor od svih."
"Opća zabrana potpomognutog umiranja ne funkcionira. I mislim da je sve više dokaza o šteti koju ona nanosi. Umirući ljudi pate protiv svoje volje i prisiljeni su uzeti stvari u svoje ruke ili u inozemstvu", dodaje. Ali protivnici potpomognutog umiranja, poput Gordona Macdonalda, izvršnog direktora organizacije Care Not Killing, kažu da je to "sklizak teren".
Macdonald vjeruje da se većina problema s kojima se suočavaju ljudi s neizlječivom bolešću može riješiti kroz palijativnu skrb, koja je usredotočena isključivo na dobrobit, a ne na pokušaje poboljšanja stanja pacijenta. To uključuje psihološku, socijalnu i duhovnu podršku.
"Ljudi traže nekoga tko ima vremena sjediti uz njihov krevet, razgovarati s njima i slušati
ih. To, nažalost, nemamo u mnogim područjima medicine jer je zdravstveno osoblje preopterećeno. Ako bi se potpomognuto umiranje legaliziralo u nekom obliku u Ujedinjenom Kraljevstvu, nikad se ne bi moglo jamčiti da će zakoni ostati isti nakon što jednom budu doneseni", kaže Macdonald.