Ispričat ću vam na početku nešto na prvi pogled nevezano uz aktualnu priču. Edukacija. Vrhunski strani predavač. Informacijska sigurnost.
Objašnjava zašto kompanijski Internet treba biti ograničen i zašto se s njega ne smije dopustiti pristup stranicama koje nemaju veze s poslom.
Obrazloženje je jednostavno: "Imate 500 ili 5000 zaposlenih. Ne možete ih sve znati. Ne možete znati tko će se baviti kriminalom. Što ako u novinama osvane da se netko iz vaše firme bavio kaznenim djelima? Što ako vam policija zaplijeni pola servera i kaže da su to dokazi?"
Ako ste direktor velike korporacije, to je logično. Ne možete znati tko je doma obiteljski nasilnik, tko skriva porez, tko koristi firmu za mutne poslove. Niste ih birali osobno. Tu ćemo se vjerujem, svi složiti - ako vam netko dodijeli da upravljate s dvadeset, dvjesto ili dvije tisuće ljudi, jednostavno ne možete biti odgovorni za sve njih.
Večeras je mr. sc. Andrej Plenković rekao: "Ja ne mogu niti ću odgovarati za bilo koga drugoga, a kamoli za nekoga tko je napravio nešto s čime se ne slažu ni članovi njegove stranke."
Sada vidite gdje je problem. Andrej Plenković nas pokušava uvjeriti kako je on upravo takav direktor, netko tko je došao na čelo velikog sustava, pa što će on, jadnik, s tolikim ljudima. Ne može znati tko što pjeva, tko što misli, tko što radi kad se kamere ugase. Tko je doma dobričina, tko je obiteljski nasilnik, a tko prijevarno prodaje zemlju strica istog imena i prezimena.
Problem je što Vlada Republike Hrvatske nije tvornica vijaka, pa čak ni neko ministarstvo gdje si došao kao šef i gdje si naslijedio ljude. Ispod tebe osrednji kaos, a ionako kolektivni ugovor štiti neradnike i dangube.
Vlada je politika. U politici dovodiš ljude. Ministar ne padne s neba kao pahulje snijega koje očekujemo narednih par dana. Ministar se bira u Hrvatskome saboru. Ustavna procedura je jasna.
Sve počinje s 76 potpisa zastupnika. Bez tih 76 ruku nema mandatara, bez mandatara nema Vlade. Ti potpisi nisu javni natječaj. Nisu bodovna lista. Nisu test kompetencija. Oni su izraz političkog povjerenja.
Predsjednik Republike povjerava mandat onome tko maše sa 76 potpisa. Mandatar sastavlja Vladu. Mandatar predlaže ministre. Mandatar ih predstavlja Saboru. Nakon izglasavanja povjerenja, taj mandatar postaje predsjednik Vlade. To je čin političkog izbora i, opet naglašavamo, političkog povjerenja. U ovom slučaju, Andrej Plenković, HDZ i DP uz još pokojeg žetončića.
Ministar dakle nije tehničko osoblje. Josip Dabro nije bio službenik kojeg je Andrej Plenković, ni kriv ni dužan, zatekao u sustavu. Josip Dabro je osoba koju je Andrej Plenković predložio za ministra i za koju je parlamentarna većina digla ruku.
Kada premijer kaže: "Ja ne mogu niti ću odgovarati za bilo koga drugoga." To nije izjava, to je politička laž.
Dabro nije bio referent u trećem uredu drugog kata lijevo od stepenica, pa je začuđeni direktor, ministar, ravnatelj, kako god se glavni zvao, u novinama pročitao kako je lik kojemu ni ime ne zna, ali ga ljubazno ujutro pozdravi u liftu, napravio nešto glupo. Dabro je bio ministar upravo radi odluke Andreja Plenkovića. Sjeo je za stol Vlade četvrtkom. Srkao kavu s mlijekom o državnom trošku. Glasao. Predstavljao državu.
A kada Josip Dabro nije više mogao biti ministar, nakon što je pucao iz pištolja u vožnji u stilu negativca američkih B-filmova te dodatno počinio modni zločin, držanje kalašnjikova u plastičnim natikačama za plažu, postao je dio, ni manje ni više, nego vladajuće većine. Postao je dio onih 76 ruku.
Josip Dabro nije nakon mandata ministra otišao kući saditi tikvice. Postao je jedan od onih bez kojih nema Vlade. Jedan od onih koji odlučuju hoće li zakon proći ili pasti. Što je to nego politička volja?
Saborski mandat nije nešto usput. To je ozbiljna plaća, danas preko 4000 eura, ozbiljan status, ozbiljna moć. To je mogućnost da svaki put kada zazvoni zvonce u sabornici odlučiš hoće li Vlada preživjeti. To je moć koju Dabro ima nad Plenkovićem!
Stoga rečenica "Ja ne mogu niti ću odgovarati za bilo koga drugoga" ne da predstavlja nego je ruganje sa svima nama drugima. Pravljene blesavim nas tri i nešto milijuna što nas je ovdje ostalo.
Dragi premijeru, ako ćemo "Ja ne mogu niti ću odgovarati za bilo koga drugoga", e onda imaj hrabrosti i reci: "Ne želim Dabra u koaliciji! Ne želim da njegova ruka bude dio mojih 76. Ne želim da glasa za ovu Vladu."
Dragi premijeru, ako smatraš da za Dabru ne možeš odgovarati, onda pokaži da bez njega možeš vladati. Reci neka slobodno ide. Neka sjedi gdje hoće. Neka bude oporba. Neka bude nezavisni strijelac bez većine iza sebe, kada je već ionako višestruko dokazao da zna pucati u zrak.
Ali dok god njegova ruka diže tvoje zakone, dok god njegov glas čuva tvoju Vladu i tvoju političku budućnost, da budemo pristojni i ne kažemo nešto drugo, on nije "netko drugi". On je dio tvoje političke volje.
Dragi premijeru, legitimno je reći i kako ti je većina važnija od kriterija, kako ti je vlast draža od principa i kako ti je Dabro neophodna poluga da bi bio premijer. I to je politička pozicija. Nemoralna, ali pošteno izrečena.
Ali nemoj govoriti da nemaš ništa s onima koji održavaju tvoju vlast. Hrabrost u politici nije izjava na konferenciji. Hrabrost je spremnost da izgubiš glas kada procijeniš da je cijena previsoka. A ti hrabrosti ovdje nemaš. Kaži pošteno: "Dabro je moj čovjek i ja stojim iza njega i dok drži kalašnjikov u šlapama i dok glasa za mene."
Ovdje uostalom nije problem Josip Dabro. On ne glumata. On je takav kakav je svo ovo vrijeme, to je jasno. Premijeru Plenkoviću, ti si taj koji glumata i praviš nas blesavim. I još nešto prije nego što se počneš žaliti - Dabro bez tebe politički ne bi postojao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala