Foto: FAH, Index
"SVATKO razuman će uvijek birati život pred smrću, sve ostalo je zabluda ili strah", rekla je Sanja Orešković, koja se materinjim jezikom služi puno bolje od svog supruga premijera Tihomira Oreškovića. U njenoj rečenici i nema nešto posebno sporno, osim što je strah najsnažniji pokretač u nagonu za održanje života. Vlastitoga. Barem nas tako uči biologija.
Strašno "nešto drugo"
Izgovorila je to Sanja Orešković na skupu "Hod za život", koji su organizirale katoličke udruge već iskusne u ad hoc inicijativama poput one kada su referendumom uspjele u Ustav unijeti odredbu da je brak isključivo životna zajednica muškarca i žene. I tada su za sve ostalo govorili da je "nešto drugo". A to nešto drugo bilo je ograničavanje prava ljudima koji su biološki, ne vlastitim izborom, predodređeni da seksualnu privlačnost osjećaju prema osobama istoga spola. I da s njima žele živjeti i imati obitelj. Pa i brak. Kršćanskim bi se rječnikom slobodno moglo reći da ih je Bog takvima stvorio, ali vjernicima Božja namjera tu nije bila bitna. Jer oni su "nešto drugo", a to "nešto drugo" njih strahovito vrijeđa i ugrožava pa su morali zaštiti svoje brakove. Da ne bi postali "nešto drugo".
Osokoljeni uspjehom referenduma i jačanjem krajnjeg konzervativizma u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, postavili su si drugi cilj. Zabranu pobačaja. Nije to nipošto nova ideja. Katolička se crkva oduvijek protivila pobačaju. Zastupaju tezu da je već samim spajanjem spermija i jajne stanice stvoreno ljudsko biće, iako se znanost s time ne slaže. Rasprave o pobačaju vode se u gotovo cijelome svijetu, ponegdje su i nasilne kao primjerice u SAD-u gdje se događa da pobornici prava na život fetusa mrtvo-hladno postavljaju bombe u klinike u kojima se obavljaju pobačaji. I ubijaju. Ne fetuse, nego odrasle ljude. Na sreću u Hrvatskoj situacije nije, i valjda neće postati, tako militantna. Kod nas samo molitvene grupe maltretiraju ljude u dvorištima bolnica, a neki liječnici se licemjerno pozivaju na prigovor savjesti na poslu za koji su plaćeni i koji su dobrovoljno pristali raditi.
Zabranom bi uništavali živote
Na "Hodu za život", iako je tako najavljivan, nismo čuli ni riječi o inicijativi za zabranu pobačaja. Čule su se lijepe riječi o ljubavi, ravnopravnosti žena na tržištu rada, fleksibilnom radnom vremenu, osude otkaza trudnicama ili rodiljama po povratku s porodiljskog dopusta. Kao da je zabavu u središtu grada organizirao sindikat. Zapravo, skoro ni riječi. Ideja je cijelo vrijeme bila prisutna u podtekstu i na transparentima.
Čuli smo tako da se 75 posto žena za pobačaj odlučuje iz financijskih razloga. Zabrana pobačaja taj razlog ni za crticu ne bi pomakla. Pobačaj bi samo postao skuplji i nesigurniji. Cijenu bi, naravno, platile žene koje bi se usprkos zabrani i dalje odlučivale na pobačaje. Cijenu bi platile i u novcu, i u zdravlju, i u životima. A ako bi bile uhvaćene vjerojatno i zatvorskim kaznama zbog kojih ne bi mogle pronaći posao. I tako bi se našle u još težoj situaciji nego prije pobačaja i vjerojatno se ponovno našle na putu da još jednom pobace. I još jednom. I još jednom.
Jer, znaju to čak i rigidni katolici, ljudi se jebu. Rado, često i veselo. Jebu se i kad imaju djecu, i kad ne mogu imati djecu, i kad žele, i kad ne žele djecu. I tu nema pomoći. Takvima ih je, da se opet poslužimo kršćanskim rječnikom, Bog stvorio.
Ponekad se jebu bez zaštite i dogodi im se da spoje spermij i jajnu stanicu, a dijete ne žele. Imaju odnedavno, doduše, bez gnjavaže i recepta na raspolaganju i "pilulu za dan poslije". Koja je isto tako abortivno sredstvo. Hormonsko za razliku od mehaničkog kakve katolici vole prikazivati u svojim propagandnim filmovima. I tu bi opciju, naravno, zabranili. Možda su se čak spremni odreći i prihoda od takvih abortivnih sredstava koje jebežljivim, a nepažljivim, ljudima rado prodaje Teva – tvrtka u kojoj je donedavno radio naš slučajni premijer, suprug Sanje Orešković. Možda, iako se njihov moral najčešće zaustavlja na novčaniku.
Isprika i novčana kazna
No, ovdje na koncu nije ni riječ o moralu nego o odlučivanju u ime drugih. Katolici u svojim kanonima imaju zabranu pobačaja i neka je se slobodno drže. Nikome normalnome ne smeta ni jedno njihovo dijete. Međutim, neki je vrag u njima pa se ne mogu zaustaviti samo na sebi nego svoje stavove moraju nametati drugima.
Štoviše, žele odlučivati o tuđim vezama, odnosima i tijelima. Najradije zakonima. Pa kad je već tako neka se pobrinu da se u zakonodavstvo uvede novina. Svima, koji su ikada bili članovi ili potpisima podržavali akcije bilo kojeg od njihovih nasilno evangelizirajućih društava, zabraniti pobačaj. Barem dok se ne ispričaju i društvu plate golemu štetu koju su svojim akcijama napravili.