KAD počnete maštati da postanete roditelj, obično krenete i zamišljati svoje buduće dijete: da ima plave okice na ujaka, crnu kosicu na mamu, da bude visoko kao tata, itd.
Ali onoga trenutka kad se mašta krene pretvarati u djelo – i kad liječnik saopći ženi da je trudna – sve se vaše želje krenu svoditi na jednu jedinu: da dijete bude živo i zdravo.
Nepojmljivi strah
I mjeseci iščekivanja djeteta ujedno su i vrijeme pritajenog straha da će na nekom od pregleda liječnik zabrinuto zavrtjeti glavom i reći: "S Vašim djetetom nešto nije u redu!" Ne pričam ovo napamet, poznajem ljude kojima se upravo to dogodilo. Poznajem žene kojima su, primjerice, tek u osmom mjesecu trudnoće otkrili da je plod toliko bolestan da neće preživjeti ni prvi dan nakon rođenja. I onda se dijete rodi i premine nakon pola dana neizrecive tjelesne patnje. Koju nijemo promatraju nemoćni liječnici i shrvani roditelji.
Život je uistinu katkada odvratna kučka.
Život je uistinu ispao i odvratna kučka spram Mirele Čavajde i njezinog još nerođenog djeteta.
Pobačaj i ubojstvo
Kao pastor pripadao sam Crkvi koja dopušta pobačaj. Nije to slučajno, ja sebe ne bih ni mogao zamisliti unutar neke zatucane vjerske zajednice koja pobačaj jednostavno izjednačava s ubojstvom i zabranjuje ga u svakom slučaju.
Za početak, ako ste imalo čitali Bibliju, dobro znate da ubojstvo nije baš uvijek zabranjeno. Istina, zapovijed kategorički kaže "Ne ubij", a ne "Ne ubij, osim ako..." Ali imate hrpu tekstova u kojima se ubojstvo dopušta ili čak izravno i nalaže. Imate i tekstova u kojima Bog ubija, i to masovno, bez diskriminacije (kao što su u Potopu podavljeni praktički svi ljudi, dakle, i sve trudnice i sva djeca).
Krenete li se, pak, baviti temom pobačaja u Bibliji, onda ćete shvatiti da se o tome uopće ne raspravlja. Radikalni kršćani vole izvlačiti tekst iz Izlaska 21.22-23 u kojemu se onome tko tako udari trudnicu da ona rodi mrtvo dijete prijeti i smrću.
No, to nije tekst o pobačaju u onome smislu u kojemu se mi bavimo. Nitko od nas liberala (ili, jugokomunjara, kako nam tepaju) ne misli da tko ima pravo udariti trudnicu i ubiti njezin plod. Tema pobačaja jest tema o pravu žene da prekine trudnoću – i nitko joj tu odluku ne smije nametnuti.
Crkva i pobačaj
A Isus, na kojega se kršćani pozivaju kao na božanski autoritet, niti jednom jedinom riječju nije se osvrnuo na pitanje pobačaja. Daleko bilo da to tada inače nije bila tema, da se pobačaji nisu uopće vršili. Jednostavno, osnivač kršćanstva to nije smatrao krucijalnim pitanjem. Niti su o tome raspravljali apostoli i ostali pisci Novoga Zavjeta.
Tek stoljećima kasnije Crkva iznosi negativan stav o pobačaju. A ideja da život počinje začećem pojavila se nakon još više stoljeća, tako da nije bila poznata ni Tomi Akvinskom, najvećem katoličkom teologu u povijesti.
Nijedan kršćanin koji poznaje Bibliju i povijest teologije ne može o pobačaju govoriti kategorički.
Pastoralna šutnja
Stoga sam i ja kao pastor izbjegavao ženama soliti pamet o tome što trebaju učiniti. Svojedobno je Dawkins ženi za čiji je plod utvrđeno da ima Downov sindrom rekao da treba pobaciti. Ja ne idem tako daleko, ja samo velim da ona MOŽE pobaciti, ako tako odluči.
Ni Mireli Čavajdi ne bih rekao: "Pobaci!", nego "Odluči!". Ne postoji moralna obaveza žene da pobaci.
Ali radikalni kršćani (kakvih ima ne samo među katolicima) misle da imaju pravo odlučiti namjesto Mirele Čavajde. Već su djetetu nadjenuli ime (što je neumjesno do boli), a neki od liječnika prometnuli su se doslovce u branitelje vjere. "Biste li ubili dijete od dvije godine?", krenuo je filozofirati jedan od njih (nadam se da mu medicina ide bolje od filozofije).
Biste li, gospodine doktore, pustili da dvogodišnje dijete umire u mukama?
Život je, kako rekoh, katkad kučka, a vi morate biti još gora kučka da biste olako davali odgovore na ovakva pitanja. I posebno bolestan mozak da biste ih uopće postavljali u ovom kontekstu.
Svetost života i ljepota patnje
I kada pitate te zajapurene branitelje vjere zašto toliko ustrajavaju na zabrani pobačaja, oni vam odmah krenu recitirati o svetosti života od trenutka začeća pa do njegovog prirodnog kraja.
Ali nije to puna istina o njihovim razlozima.
Ono što će vam oni obično prešutjeti jest zapravo jedna još temeljnija ideja iza sve te priče o svetosti života (koje se nisu držali ni Bog ni brojni veliki vjernici).
To je ideja patnje kao dužnosti.
To što je Isus patio, tumače oni, znači da i mi trebamo patiti. I to radosno patiti. Jer nas patnja pročišćava, približava Bogu – ili kako već idu razlozi u prilog patnji.
Mogli biste o sastaviti debelu knjižurinu samo s kršćanskim citatima koji veličaju patnju. "Sretni su oni koji boluju, da, ili izgube svoj život, jer su dobar posao obavili", klikće John Wesley, osnivač Metodističke crkve. "Bog je imao jednog sina bez grijeha, ali nijednog bez patnje", mudruje Augustin.
Nema pomaganja
Zato ne čudi što nesretnoj majci nitko u Hrvatskoj nije niti pomogao niti kani pomoći. Što njoj ne samo da nije pružena medicinska usluga pobačaja, nego čak ni psihološko savjetovanje.
Poruka radikalnih kršćana Mireli Čavajdi, poruka koju vam oni neće iznijeti javno, jest vrlo jednostavna: "Ti i tvoje dijete trebate patiti!" Pobačaj bi mogao biti, posebno u ovom slučaju, eskiviranje patnje - i to je krajnji korijen svih kršćanskih zanovijetanja o prekidu trudnoće.
Možda stvarno nije daleko dan kad će nam doktori u Hrvatskoj početi savjetovati da se ne liječimo, nego da radosno trpimo svoju bolest i muku.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.