Prilozi su razvrstani u tri skupine: u prvoj i najvećoj nalaze se oni u čijem je središtu pojedini autor - književnik, u drugome pak žanr, a u trećem ceh, tj. nacionalna književna povijest i njezini protagonisti.
U prvom bloku Šicel piše o velikim imenima našeg ilirizma, poput Ljudevita Gaja i Antuna Mihanovića, zatim slijede autori povijesnih romana August Šenoa i Josip Eugen Tomić, te književno- povijesni portreti Eugena Kumičića, Ante Kovačića pa sve do hrvatskih modernista.
Na drugoj razini ove knjige, naglašava Brešić, krije se činjenica da je riječ o problemima koji su, ne samo književno-kroatistički, već pripadaju krugu koji zatvara model tzv. novije hrvatske književnosti.
Tu je obradio dvije studije važne za hrvatsku književnost o dvojici autora Antunu Barcu i Ivi Frangešu.
Na trećoj razini, po Brešićevoj ocjeni, reflektira se i Šicelova metodološka pozicija s koje pristupa znanstveno-stručnim temama. Šicelova najnovija knjiga pokazuje autorovu dosljednost koja izvire iz povjerenja u književnost kao prvenstveno socijalne činjenice, dodao je.
Helena Sablić Tomić naglasila je da je autor kroz 26 poglavlja iz hrvatske književne tradicije predstavio najrelevantnije pisce, kritičare i povjesničare u čijim se djelima zrcali odnos autora i širega hrvatskog poetičkog konteksta.
O knjizi je govorio, točnije o Katedri moderne hrvatske književnosti, akademik Ivo Frangeš koji je na njoj naslijedio vodećeg znalca hrvatske povijesti književnosti Antuna Barca.
Autor je rekao da je tom knjigom pokušao pokazati koliki su dosezi naše literature u odnosu na svjetsku. Pritom je napomenuo da je književnost itekako odigrala veliku ulogu u obrani našeg nacionalnog identiteta u zemlji koja stoljećima nije bila slobodna.