Ljudi u starački dom odu da bi ostali do smrti, za većinu njih točno vidite kad kreću prema svom posljednjem odredištu. Obično idu nekako jedan po jedan, ali se nama u jednom trenutku našlo troje starih u, da tako kažemo, mrtvoj utrci. Ja vam sad samo iznosim priče kakve bi vam mogao ispričati i bilo koji drugi njegovatelj – a vi sami zaključite odgovor na pitanje iz naslova.
Odlučila umrijeti
Gospođa Marlies, najteži njegovateljski slučaj, zapala je pobožnoj i iskusnoj Poljakinji Karolini. Marlies je do ponedjeljka navečer imala rok da se izjasni hoće li pristati da joj odrežu gangrenoznu nogu ili će umrijeti gubeći dio po dio noge i tijela. I tog ponedjeljka navečer ona je užasnutoj Karolini samo ponovila ono što je već ranije stoput rekla: „Stara sam, slijepa, nesposobna, nema smisla još da mi režu nogu.”
I do umiruće sam Marlies znao nakratko svratiti. Smrad rane bivao je sve nesnosniji, par puta mi se činilo da će Karolina pasti u nesvijest dok je mijenjala zavoje. A starica je stalno prizivala svoju mamu: „Mutti, mutti!”
Jednom sam je zaskočio pitanjem: „Gdje je sada Vaša mama?”
Zastala je, usmjerila svoje očne kapke prema smjeru odakle je dolazio moj glas i rekla: „Na nebu!”
Ali je nikada u tih par tjedana samrtnih muka nisam čuo da priziva Boga.
Nije htjela umrijeti
I dok se za Marlies ionako odavno znalo da neće još dugo, najteže nam je pao slučaj naše najmlađe klijentice Doris. Vesela žena koja je tek prešla šezdesetu, mogla bi biti kći većini naših stanara. Njoj je neki gadan rak kostiju već izobličio lice, ali ona je i dalje vjerovala da je to neka neugodna upala obraza i neumorno je kupovala skupocjene kreme koje su navodno trebale riješiti njezin problem. To su joj zdušno prodavali oni što ne vjeruju u laži Big Pharme i suvremene medicine.
S Doris smo se svi pomalo bavili; znala je biti jako ljubazna i zabavna. Nikome nije dopuštala da joj govori o nekakvom neizlječivom raku, o skoroj smrti, ljutila se što je obiteljski liječnik zaobilazi u širokom luku. Mi smo joj samo savjetovali da ne troši tolike novce na kreme. I to ju je ljutilo. U nekom pravednijem svemiru ona ne bi bila u staračkom domu i mogla bi mirno računati na još četvrt stoljeća života. Nije htjela prihvatiti ovaj svemir u kojemu mi stvarno živimo.
Mirni alkoholičar
Od troje umirućih Hans je bio jedini muškarac pa je nekako prirodno ispalo da se ja njime bavim. Bio je alkoholičar još od mladosti, i sad je vrag u obliku uznapredovale ciroze jetre došao po svoje. Ja sam se, kao i svaki njegovatelj početnik, jako emotivno vezao za njega, našao i poveznice sa svojim pokojnim ocem, gotovo se fanatički posvećujući brizi o Hansu. Premda više nije bilo pomoći. Požutio je, i njegov trbuh je svakodnevno rastao. Šef njege tražio je da redovno mjerim rast obujma Hansovog trbuha. Svaki put na primopredaji iznosio bih najnoviju brojku. Tu nepotrebnu igrariju prekinula je pobožna Karolina: „Čemu, taj čovjek ionako ide i Bogu!?” Nastranu sada metafizičke rasprave, rekla je nešto suštinski točno i napokon uvjerila šefa u besmislenost moje statistike.
I Hansu je to odavno bilo jasno. Dane je provodio nijemo gledajući televiziju. Odbijao je hranu, a moj inače nabildani hipster od šefa zahtijevao je da nagovorim Hansa da više jede.
Ništa ne pomaže
I tu sam uložio sav svoj trud. Birao sam, kako se barem meni činilo, najukusnije dijelove hrane, uvijek donosio i neke dodatne grickalice, voćne jogurte, čokoladu. Živo bih mu tumačio mljackanjem i uzdasima kako je hrana stvarno ukusna.
Na kraju bi on uzeo samo voćni jogurt i od njega tijekom cijelog dana pojeo dvije-tri žličice. Čokoladu bi jedva gricnuo. Kad je jednom pojeo cijeli voćni jogurt, sijao sam od zadovoljstva na primopredaji. „Mora on više jesti!” mahao je glavom šef, s onim svojim karakterističnim stavljanjem ruku za potiljak i pokazivanjem hipertrofiranih bicepsa s bezveznim tetovažama. Ne bi me taj pohvalio ni da sam Hansa izliječio.
Mirisi bez zlata i tamjana
A Hans je umirao sasvim svjestan da puno njegovih sudruga u piću nije stiglo doživjeti njegovih 75. Najmučnija dužnost bili su njegovi žuti proljevi koji su toliko zaudarali da su druge sestre odmah bježale iz sobe.
„Imate li želudac za to, kako na to gledate?” pitali su me na razgovoru za posao.
„Kao mehaničar na promjenu dijelova auta. Bitno mi je očuvati dostojanstvo čovjeka”, bio je odgovor koji su oni očito htjeli čuti.
Stvarno, na prvom satu tečaja njege, Nijemci vam odmah pročitaju početak njihovog Ustava: ljudsko je dostojanstvo nedodirljivo. O tome se radi u tom poslu, ne dopuštate da bilo koji čovjek umre bespomoćno u vlastitim govnima.
Ne sviđa vam se to?
Sjetite se toga kad budete jednom i sami umirali. Malo je vas koji ćete izbjeći ovakvu sudbinu, nemojte sebi laskati.
Kraj priče
„A možda da mu zovemo svećenika?” pitala je pobožna Karolina.
Hans je i dalje bio pri punoj svijesti i savjesti. Da je htio svećenika, pozvao bi ga. Znao je dobro da je sam zeznuo svoj život i nije osjećao potrebu nikome to objašnjavati ili se pravdati. Nisam mu ni prenio Karolinino pitanje.
Jednoga sam jutra pri dolasku na posao šmugnuo kraj Hansove sobe i zapahnuo me izdajnički miris svježeg zraka i dezinfekcijskog sredstva. Onako pospanom trebalo mi je par sekundi da shvatim što to znači. Krevet je bio prazan, posteljina čista, širom otvoreni prozori utovarivali su miris jutra.
„Umro je noćas, zvali smo i Hitnu, ali nismo mu mogli pomoći”, objašnjavao je šef pokušavajući zvučati tronuto. Stvarno su zvali Hitnu i, kako mi reče sestra Angelina, bili su ljuti što su ih uopće dovodili. Sve je to bilo logično kao i ono moje mjerenje obujma trbuha i nagovaranje Hansa da bolje jede. Kao i one tetovaže i bicepsi koji jedino služe samohvalisanju. Opet sam otišao u Hansovu sobu i priznajem da sam počeo cmizdriti. Nema ni to smisla.
Par dana kasnije na tom je mjestu stajao neki već klonuli starac i slušao mog šefa kako će ovdje imati najbolju moguću njegu.
„Evo, Herr Porobija će vam biti uvijek na usluzi.” Starac me gledao kao neku svoju posljednju slamku spasa. Ja sam već u dubini duše znao da se nećemo još dugo družiti, da uskoro odlazim s tog mjesta.
Nedugo kasnije unatoč jakim lijekovima u mukama je preminula već poluraspadnuta Marlies. I dalje je zazivala svoju majku, samo nju. Doris je također bolno preminula mjesecima nakon što sam već otišao iz doma. Do kraja je ostala uvjerena kako bi se sve moglo riješiti kremama.
Post scriptum
Ispričavam se onima koji ste htjeli neku fantastičnu storiju o tome kako je netko otišao na onaj svijet pa se potom vratio i kazivao koga je i što sve tamo vidio. Ili barem priču kako je netko vjerom uspio pobijediti gangrenu, cirozu u zadnjoj fazi ili rak koji je posvuda metastazirao.
Niti sam ikada čuo takvo što potkrijepljeno iole ozbiljnijom činjenicom.
A nije mi ni bitno. Moje pitanje nije što će biti nakon smrti, nego što treba raditi prije smrti. I znam da je dostojanstvo zapravo jedino što stvarno imamo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."