DOK traju referendumi na ukrajinskom teritoriju pod kontrolom ruske vojske, ruska televizija priprema građane na proširenje države. Prikazuje se tako koliko će kvadratnih kilometara pripasti Ruskoj Federaciji, kao i broj novih sugrađana. Po onome što se primjećuje po ruskim medijima, Ruska Federacija pripaja ukrajinske oblasti u administrativnim granicama.
Dakle, cijela Donjecka oblast, kao i Zaporiška oblast s gradom Zaporižjom. Budući da cijela Donjecka oblast, kao ni grad Zaporižja, nije pod kontrolom ruske vojske, znači da nema govora o nekakvom kraju rata.
Slično je predsjednik Putin napravio prije invazije. Priznao je dvije odmetnute republike Luhansku i Donjecku NR u administrativnim granicama, a potom krenuo u invaziju kako bi se te republike uspostavile na administrativnim granicama oblasti. To je ruskoj vojsci uspjelo što se tiče Luhanske oblasti, gdje vlast LNR-a u potpunosti kontrolira tu oblast, no nije uspjelo u slučaju Donjecke oblasti.
Referendumi
Iako se referendumi po ukrajinskim oblastima odnose na pripajanje Ruskoj Federaciji, referendumska pitanja su različita, ovisno o oblasti. U LNR-u i DNR-u referendumsko pitanje glasi:
"Jeste li za ulazak L/DNR-a u sastav Ruske Federacije, kao subjekt Ruske Federacije?"
S druge strane, referendumsko pitanje u Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti glasi:
"Jeste li za izlazak Hersonske/Zaporiške oblasti iz sastava Ukrajine, formiranje Hersonske/Zaporiške oblasti kao samostalne države i ulazak u sastav Ruske Federacije kao subjekt Ruske Federacije?"
Razlika u referendumskom pitanju je vjerojatno stvar formalnosti. Slično je bilo s Krimom u 2014. godini. Možda se može dogoditi da se Hersonska i Zaporiška oblast anektiraju dan ili dva kasnije nakon L/DNR-a, no u Rusiji nema sumnje da je aneksija gotov čin. Do utorka navečer trebali bi biti objavljeni rezultati referenduma, što znači da bi se aneksija mogla dogoditi do kraja tjedna.
Jedna stvar je prošla nezapaženo
Jedna stvar je prošla ispod radara, a vrlo je izgledna. Aneksijom ovog prostora dobiva se još nešto. Budući da je Ruska Federacija proglasila djelomičnu mobilizaciju na cijelom svom teritoriju, to znači da će ta mobilizacija biti proglašena i na ovim anektiranim teritorijima.
LNR i DNR su praktički mobilizirali sve što su mogli i tu nova mobilizacija više nema smisla. No u Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti ta će se mobilizacija tek dogoditi. Bilo je nekoliko pokušaja mobilizacije stanovništva na teritorijima koje je ruska vojska zauzela, no to nije dalo gotovo nikakvih rezultata.
Tako su u Hersonsku i Zaporišku oblast poslane jedinice narodnih milicija iz L/DNR-a, u svrhu kontroliranja teritorija i držanja linija. Budući da ni lokalno stanovništvo tih oblasti nije gledalo s odobravanjem na te jedinice niti su te jedinice bile sretne što moraju sudjelovati u nekim bitkama nekoliko stotina kilometara od svojih kuća, takvo je rješenje stvaralo probleme Rusiji u daljnjim planovima u Ukrajini.
Mogli su se vidjeti videozapisi jedinica narodnih milicija kako odbijaju ići izvan svojih oblasti pozivajući se na razne zakone i prava. Zbog toga su u Hersonsku i Zaporišku oblast poslane jedinice iz Rusije i razni dobrovoljci. Davanjem ruskih putovnica lokalnom stanovništvu i aneksijom tog teritorija, stanovnici postaju punopravni građani RF-a te kao takvi mogu biti mobilizirani.
Prema dostupnim podacima, u Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti pod ruskom kontrolom je oko 2 milijuna stanovnika. Koliko je od tog broja vojno sposobnih muškaraca, nije poznato, ali svakako je izgledno da će dobar dio tog stanovništva biti mobiliziran u bitke protiv dojučerašnjih sugrađana.
Manjinski narodi
U kontekstu najavljene djelomične mobilizacije, pojačali su se separatistički pokreti diljem Rusije. Glavni argument separatističkih pokreta je da manjinski narodi u Ruskoj Federaciji nerazmjerno preuzimaju teret rata u Ukrajini. U jednom članku o problemu stradanja manjinskih naroda navodi se da u znatnijoj mjeri stradaju pripadnici manjinskih naroda. Većina poginulih ruskih vojnika je prvenstveno iz siromašnih regija, a te siromašne regije uglavnom su i područja u kojima žive manjinski narodi.
Tako je još 1. kolovoza ruski portal Mediazona izbacio ažuriranu kartu službenih gubitaka ruske vojske po regijama odakle su poginuli vojnici. Geografska asimetrija zaista je impresivna. Primjerice, grad Moskva, koji ima 12-13 milijuna stanovnika, imao je po tom popisu manje poginulih vojnika (11) od Kamčatke (14), koja ima tek 300.000 stanovnika.
Najgore su prošli federalni subjekti s manjinskim, autohtonim stanovništvom poput: Republike Dagestan (257), Republike Burjatije (223) ili Republike Baškiristan (161). Stavljeno u relativne brojke, na svakog poginulog stanovnika Moskve poginulo je 87 Dagestanaca, 275 Burjata i 350 Tuvana.
Također, kada je još u kolovozu započela velika akcija formiranja dragovoljačkih bojni širom RF-a, ideja je bila stvoriti barem jednu dragovoljačku jedinicu po federalnom subjektu.
Ideja je bila da moskovska regija skupi dvije takve jedinice. Svaka jedinica je brojala oko 400 ljudi. Prema ISW-u, Moskva koja broji 13 milijuna stanovnika jedva je uspjela oformiti jednu takvu jedinicu, dok su neki federalni subjekti, poput Čečenije ili Sjeverne Osetije, uspjeli osnovati nekoliko takvih jedinica. Većina europskih oblasti nije uspjela oformiti nijednu takvu jedinicu.
Problemi mobilizacije
Zbog povećavanja nezadovoljstva u federalnim subjektima sa značajnim udjelom manjinskih naroda, ruski politički vrh htio je izbjeći mobilizaciju. Na razne načine pokušavali su teret rata prebaciti na europski dio, uključujući i povlačenje dijela snaga s drugih prostora. No sve je to davalo nedovoljne rezultate pa se krenulo u mobilizaciju po svim federalnim subjektima.
Tako su se počeli javljati prvi problemi. Pokreti kao što su Azijati Rusije, Slobodna Burjatija i dr. sustavno se bore protiv mobilizacije. Posljednjih dana mogli su se vidjeti razni videozapisi iz Burjatije, Dagestana te drugih federalnih jedinica o sukobu stanovnika s birokratskim i vojnim dužnosnicima zbog mobilizacije.
Najmasovniji prosvjed je vjerojatno bio u Dagestanu, gdje se stanovnici na više mjesta prosvjedovali i sukobljavali se s državnim i vojnim dužnosnicima. Čak je intervenirala i policija ispaljivanjem rafala iz vatrenog oružja u zrak.
Također, dogodio se oružani napad na jednog vojnog dužnosnika u vojnom uredu u regiji Irkutsk, gdje je jedan mobilizirani mladić pucao u vojnog dužnosnika. Prema Sky Newsu, u Rusiji je zapaljeno najmanje 20 vojnih ureda za mobilizaciju.
Osim toga, velik je broj priča na Telegramu o tome da su poziv za mobilizaciju dobili ljudi s invaliditetom, ljudi bez borbene obuke ili bilo kakve vojne specijalnosti, što je navedeno kao ključni kriterij djelomične mobilizacije. Ruski birokratski sustav je ogroman, inertan, trom i potpuno neprilagođen za ovakve stvari, stoga nije čudno što je puno ovakvih problema.
Na mobilizaciju u velikoj mjeri utječe i odlazak muškaraca iz Rusije. Prvenstveno, Rusiju su napustili oni koji su imali novca za put i život u drugoj zemlji. To je prije svega srednji sloj u europskom dijelu Rusije.
Osim njih, zemlju je napustilo i stanovništvo koje živi u pograničnom području s Gruzijom, Kazahstanom ili Mongolijom. Primjerice, pokret za Slobodnu Burjatiju preko svoje dijaspore organizira autobuse za evakuaciju iz Burjatije u Mongoliju.
Bivši predsjednik Mongolije Tsakhiagiin Elbegdorj pozvao je pripadnike mongolskih naroda Burjate, Tuvane i Kalmike da dođu u Mongoliju. Ruski portal Novaja Gazeta objavio je da je više od 260.000 muških građana Rusije napustilo zemlju.
Nastavak mobilizacije
Ipak, svi ti problemi neće zaustaviti ruski vrh u daljnjoj ideji mobilizacije, čak nije sigurno ni da će se mobilizacija pokazati neuspješnom. Iako se na Zapadu priželjkuje da problemi s odljevom muškog stanovništva i prosvjedima širom Rusije dovedu u pitanje ne samu mobilizaciju već i sam nastavak rata u Ukrajini, takav scenarij nije izvjestan u skorije vrijeme. Osim toga, postoji mnogo videozapisa o uspješnoj mobilizaciji te podršci stanovnika diljem Rusije.
Jedan, dva ili pet milijuna građana koji su napustili Rusiju, par tisuća prosvjednika ili nekoliko zapaljenih vojnih ureda jesu problem, ali to barem zasad neće zaustaviti ruski vrh u ideji mobilizacije.
Osim toga, napuštanjem Rusije njeni građani mogu napraviti sigurnosne probleme u drugim državama. Jednostavno, prihvatiti velik broj građana druge države u kratko vrijeme izazov je za svaku državu, uključujući najveće, najbogatije i najuređenije, a kamoli za zemlje poput Kazahstana, Gruzije ili Mongolije.
Dovoljan je primjer dolazak izbjeglica s Bliskog istoka u Europi i problemi koje Europa ima sa smještanjem i asimiliranjem velikog broja ljudi. To su procesi koji teku godinama i to nije lako napraviti preko noći.
Mobilizacija u Rusiji svakako je složen proces, pogotovo s iznimno glomaznom i tromom birokracijom kakva je ruska. Stoga se ne može očekivati da mobilizacija teče glatko i da se mobilizirani kadar uskoro nađe na frontu u Ukrajini. No ne treba ni davati preuranjene ocjene o neuspjehu ili raspadu mobilizacije.