UPITALA ovih dana jedna novinarka je li kandidatura Željka Keruma "uvreda za zdrav razum". Pitanje, koliko god provokativno bilo, zapravo je naopako postavljeno: hrvatska politika postala je uvreda za zdrav razum, a Kerum je samo njezina posljedica.
Evo nekoliko primjera. U kampanji za prošle parlamentarne izbore profesor ekonomije Ljubo Jurčić kotirao je kao možda najzgledniji kandidat za premijera, unatoč priznanju da se ne razumije u tri četvrtine Vladinih resora.
Totalna pomutnja
Ovih dana istarski tajkun Plinio Cuccurin i splitski poduzetnik Željko Kerum istaknuli su kandidature na lokalnim izborima, tvrdeći kako svoje iskustvo iz biznisa mogu najbolje pretočiti u upravljanje županijom i gradom, dok su mnogi uvjereni kako je situacija zapravo obrnuta: da namjeravaju županiju i grad iskoristiti za širenje biznisa. Dekan Pravnog fakulteta Josip Kregar, zajedno s kolegom s Ekonomskog fakulteta Velimirom Srićom, namjerava pobijediti na izborima za gradonačelnika Zagreba, iako se prethodno nikad nisu našli na funkciji ni približno tako zahtjevnoj.
Predsjednik Mesić nedavno je izjavio da bi zbog gospodarske krize bilo dobro da ga naslijedi ekonomist, poput Nadana Vidoševića, iako šef države nema baš nikakvih ingerencija u gospodarstvu. S druge strane, SDP namjerava za tu funkciju kandidirati Ivu Josipovića, profesora prava i uglednog skladatelja, premda je on totalno neiskusan u politici, vanjskoj politici i obrani, dakle resorima u kojima predsjednik Republike još zadržava ustavne ovlasti. Ustvari, stručan je samo u pitanjima Ustava. U tom kontekstu spominjalo se još i ime guvernera Narodne banke Željka Rohatinskog, vrhunskog stručnjaka na svom polju, ali najmanje kvalificiranog za najvišu političku funkciju.
Ukratko, totalna pomutnja. Stručnjaci na nepoznatom terenu. Biznismeni u sukobu interesa. Političari u nemilosti.
Veoma varljivi recepti
Takvih primjera već smo se nagledali. Američkom biznismenu Borisu Mikšiću malo je falilo da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora. Lista Velog mista osvojila je vlast u Splitu jer su ljudi povjerovali u megalomanske projekte uglednih biznismena. Radimir Čačić uspješno je svoja inženjerska znanja primjenjivao kao ministar i župan. Stipe Gabrić Jambo efikasno se iz tajkuna pretvorio u političara. A sada njegovim stopama želi krenuti i Željko Kerum, favorit za pobjedu na izborima u Splitu. I koliko god sve to obećavajuće zvučalo, takvi recepti zapravo su veoma varljivi.
Počnimo s političarima. Stranački ljudi pretvorili su se u bezlične, neprepoznatljive, klonirane likove koji isto izgledaju, isto govore i isto rade. Doživljava ih se kao obične karijeriste kojima je glavni cilj dočepati se funkcije, a onda ju koristiti za ispunjenje vlastitih ili u sve većoj mjeri tuđih ambicija. Rad za opće dobro pao je na dno njihovih prioriteta. Daleko ispod borbe za plaće i mirovine, kao i za mito i korupciju.
Stoga u prvi plan sve više dolaze biznismeni. Oni se hvale da u politiku ulaze kako bi svoja znanja i iskustva stavili su službu općeg dobra, ali prema dosadašnjim iskustvima jasno je kako je njihov primarni cilj ipak legaliziranje bogatstva i promicanje vlastitih poslovnih interesa u lokalnoj zajednici. Sjetimo se Jamba, pogledajmo Keruma, pomislimo na Cuccurina.
Političari su notorno nesposobni, pa stoga trebamo sposobne biznismene
I ostaju nam stručnjaci. Ali umjesto da dolaze na čelo resora gdje mogu primijeniti svoja specifična znanja, sada ih se odjednom kandidira za najviše političke dužnosti. Što financijaš zna o obrani? Ili skladatelj o vanjskoj politici? Ili profesor o komunalijama? Znaju li oni upravljati velikim sustavima, baviti se kadroviranjima, surađivati s političkim strankama, donositi kompetentne odluke u desetinama područja kojima se nikada nisu bavili?
Ali svejedno, logika zvuči primamljivo. Političari koriste funkcije za besramno bogaćenje, pa stoga trebamo birati bogataše. Političari su notorno nesposobni, pa stoga trebamo sposobne biznismene. Političari pojma nemaju, pa trebamo stručnjake. Kao da se već nebrojeno puta nismo uvjerili da bogati uvijek žele biti još bogatiji, da sposobni u politici žele biti još "sposobniji", te da stručnjaci na političkoj govornici ipak nisu uvjerljivi kao na profesorskoj katedri.
I stoga, možemo političare prezirati koliko hoćemo, ali bez njih jednostavno ne možemo. Možemo po njima pljuvati, gaditi ih, rugati im se ili bjesniti na njih, ali oni su ipak jedini koji moraju - a katkad i uspiju - sagledati širu sliku, donositi kompromisne odluke u interesu građana, a ne uskih interesnih skupina. To se neće očekivati ni od jednog biznismena, koji će na Pantovčak ili na čelo grada doći uz potporu kapitala - svog ili tuđeg - lobista i interesnih skupina. To se neće očekivati ni od jednog stručnjaka, jer oni slijepo provode principe na kojima su se afirmirali i ne mogu se izdići iznad toga kako bi sagledali širu sliku. Biznismeni služe kapitalu, stručnjaci svojoj struci, a političari bi trebali služiti isključivo općem interesu. Na našu žalost, upravo to ne mogu obaviti kako valja.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Joško Ponos / CROPIX