Od napada 11. rujna i objave "rata protiv terorizma" postignuti su uspjesi, ali je došlo i do velikog nazadovanja, a uz trenutne je parametre teško vidjeti preokretanje tog trenda. Činjenica je da su Amerikanci nanijeli stravične udare al-Qaidi, posebno s ulaskom u Afganistan nakon terorističkih napada u New Yorku. Osama bin Laden je pobjegao, vrlo vjerojatno je ubijen, a jedino što se može čuti od njega su audiosnimke neprovjerene autentičnosti. Drugi operativci iz zapovjedne strukture organizacije, kao što su Mohammed Atef, Abu Zubaydah, Khalid Sheikh Mohammed ili Abu Musab al-Zarqawi, ili su uhićeni ili ubijeni, a to vrijedi i za desetke podzapovjednika.
Uspjesi i problemi
Ipak, organizacija je pokazala zapanjujuću sposobnost prilagođavanja, pa se okrenula decentraliziranom modelu i nakon kaosa nastalog američkom invazijom Iraka preselila dobar dio svojih kapaciteta tamo. Istodobno, njihova skrovišta u planinama na afganistansko-pakistanskoj granici ostala su teško dostupna i Amerikancima i njihovim saveznicima, a internet je pružio savršenu platformu za regrutaciju sve više i više novih članova. Američko surađivanje sa sunitskim plemenskim vijećima u Iraku tijekom "surgea" ponovno je nanijelo ogromnu štetu al-Qaidi, ali nije bilo ni približno dovoljno učinkovito da bi organizaciju potpuno bacilo na koljena. Dapače, ponovni rast iračkog nasilja u jeku američkog povlačenja dobar je znak da grupa i dalje ima solidne operativne kapacitete.
Statistike govore same za sebe. I u pojedinačnim i u općim brojkama vidi se da je razina terorizma nakon 9. rujna porasla, a ne se smanjila u odnosu na razdoblje prije njega, i to unatoč akcijama poduzetim protiv terorističkih grupacija. Da, invazija na Afganistan oduzela je al-Qaidi temeljnu infrastrukturu za obuku operativaca, a sigurnosne mjere uvedene nakon 11. rujna smanjile su sposobnost terorista da putuju i provode međunarodne napade. S druge strane, Irak ne samo da je postao žarište iskušavanja svih mogućih terorističkih taktika, nego je postao i glavni motiv za regrutaciju daljnjih terorističkih operativaca. Ovo je pred američkim Senatom priznao i ravnatelj CIA-e, a do sličnih zaključaka došao je i vrh britanskog obavještajnog miljea. Jednako tako, postao je i glavni lajtmotiv kojim se vode teroristi koji imaju samo marginalne dodirne točke s al-Qaidom, kako su pokazali napadi u Madridu 2004. i Londonu 2005. godine.
Ne može se nakon svakog uspjeha povlačiti vojnike
Ipak, u generalnom smislu se može reći da su uspjesi veći od neuspjeha. Potpora terorizmu među samim muslimanima je drastično pala jer, osim nekoliko iznimaka, al-Qaida i srodne organizacije su provele zadnjih devet godina uglavnom ubijajući muslimane. Šijitski pobunjenici u Iraku teško se mogu ponovno organizirati jer je novac koji su dobivali od Irana uvelike presušio s dolaskom globalne ekonomske krize. Pakistan je pokrenuo nekoliko prilično uspješnih akcija protiv terorista na svom tlu. Hezbollah od 2006. nije bio opasan izvan svojih granica, a i u Libanonu se integrirao u vladu.
Stvar je u tome da se nakon puno neuspjeha i novih uspjeha pobjeda ne može odnijeti politikantskim odlukama o vojnim operacijama koje nužno moraju završiti prije sljedećih predsjedničkih izbora u SAD-u, ili parlamentarnih u Velikoj Britaniji. Ako se nakon svakog uspjeha, kao što se radi već godinama, počne povlačiti vojnike iz zaraćenih područja, teroristima se samo daje vrijeme za regrupiranje. To je skupo, neučinkovito i iznimno opasno.