KAKO vrijeme prolazi, tako se sve više čini da je većina medijskih komentatora "promašila ceo fudbal" s tvrdnjom kako su izbori za Sabor 2007. godine prvi koji nemaju povijesni značaj. Naprotiv, sve je izglednije da će 25. studeni u budućim udžbenicima biti dan kada je jedno značajno razdoblje hrvatske povijesti završilo, a drugo počelo. Toga će prvi postati svjesni hrvatski građani kojima je sve izglednije da se moraju rastati od mnogih stvari koje su uzimale zdravo za gotovo.
Prvi takav primjer je odlazak u trgovine nedjeljom, a kojeg Sanaderova vlada nastoji zabraniti - i to na daleko drastičniji način nego što je to učinio Račan prije pet godina. O takvom potezu se raspravljalo godinama, a Sanader ga, isto kao i njegov pokojni prethodnik, ne može opravdati nikakvim razlozima koji imaju veze s zdravim razumom.
Sanader, naravno, mora vratiti političke i druge dugove raznoraznim pojedincima organizacijama koje su duhovnim i drugim reketom punili stranačke blagajne ili dovodili "narodno blago" u birački tor. Međutim, svima kojima dva i dva daje četiri je jasno da zatvaranje vrata trgovina nedjeljom može imati samo teške, ako ne i katastrofalne posljedice na jednu od dosad najvitalnijih gospodarskih grana. Tim će se potezom povećati broj nezaposlenih, povećati proračunski deficit i - last but not least - ozbiljno zagorčati život uvjerljivoj većini hrvatskih građana.
Postavlja se pitanje da li će to Sanaderovoj garnituri donijeti nekakve opipljive koristi. Kratkoročno gledano, odgovor je "ne", slično u slučaju daleko manje nepopularnog "zakona o nula posto". Međutim - a to je u cijeloj priči najvažnije - zatvaranje trgovina nedjeljom neće imati nikakve negativne posljedice po Sanadera. To jest, vladajuća garnitura tako drastičan i nepopularan potez - za razliku od prije četiri godine - sada može priuštiti.
Naime, kako stvari stoje, velika "normalizacija" hrvatske političke scene za kojom su toliko snivali salonski ljevičari i kabinetski demokrati, se nastavlja i nakon izbora, a teza o "prevelikom broju stranaka" se logički primjenjuje i na nedavno uspostavljen, a sada sve krhkiji, model dvostranačja. Svojom pobjedom na izborima 2007. godine Sanader je obavio veći dio posla oko pobjede na izborima 2011. godine, a kladioničari bi njemu i njegovoj stranci dali koeficijente ispod 1,2 i za izbore 2015, 2019, 2023. i 2027. godine itd. Jedinoj stranci koja se trenutno može suprotstaviti takvom stanju stvari prijeti raskol i sve izglednija sudbina koja je zadesila HSLS.
"Neka idu u prekrasne zagrebačke parkove"
U takvoj situaciji - kada više ne prijeti nikakva opasnost od nekakve oporbe, a nezadovoljstvo, ma kakvo bilo, ne može biti kanalizirano na biralištima - hrvatska vlast, svedena na jednu i jednog čovjeka, sebi može dozvoliti luksuz ne samo da bude korumpirana i nesposobna, nego i daleko bahatija nego što je bila prije.
Upravo u tome - a ne nekim kvazireligijskim talibanskim argumentima i licemjernom "brigom" za prava radnika koja se "štitilo" neprimjenjivanjem današnjih zakona - se može pronaći pravi motiv ovako nepopularnog poteza koji će uništiti na tisuće malih obrta, desetine tisuća ljudi baciti na ulicu, obitelji ostaviti bez kruha i novina i drastično promijeniti način života cijelog jednog naroda. Ovime se jasno pokazuje koliko Sanader i njegova vlada cijene taj isti narod kojeg navodno predstavljaju i kojemu su teoretski odgovorni.
Najbolja ilustracija za prave motive ovog poteza su riječi kojima je pomoćnica ministra Ema Culi sinoć odgovarala na tvrdnje kako mnoge obitelji neće imati što raditi nedjeljom. "Neka idu u prekrasne zagrebačke parkove", rekla je pomoćnica ministra, svjesna da barem tri četvrtine građana Hrvatske to sebi ne može priuštiti.
Time je poznavatelje povijesti podsjetila na francusku kraljicu Mariju Antoanetu koja je u jednoj sličnoj situaciji svojim podanicima navodno savjetovala da dijetu temelje na kolačima. Između Sanadera i bahatog apsolutističkog režima koji je iznjedrio tadašnju kraljicu ima sve manje, ali je ona najvažnija ipak ostala – malo je vjerojatno da će hrvatskog premijera za takve verbalne i druge "bisere" na kraju balade čekati giljotina.
Dragan Antulov