DODIJELITI domaćinstvo Svjetskog prvenstva u nogometu Kataru je kao da Donald Trump postane predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Nije se to smjelo dogoditi, ali već sama činjenica da se dogodilo razotkriva koliko su stvari postale loše. Sad kad je u Dohi započeo ovaj turnir, ova se činjenica više ne može poništiti: Katar će zauvijek biti domaćin 22. Svjetskog prvenstva u nogometu, što je najveći apsurd u povijesti sporta, piše Tom McTague za The Atlantic.
Čak i iznošenje detalja pozadinske priče čini se previše mračnim. Krovno međunarodno nogometno tijelo FIFA dodijelilo je 2010. domaćinstvo najpopularnijeg i najprestižnijeg svjetskog sportskog događaja malenoj bliskoistočnoj autokraciji s jedva tri milijuna stanovnika.
Nisu imali infrastrukturu, uvjete ili navijače. Ali imali su novac
Katar nikada prije nije ni igrao na Svjetskom prvenstvu, a kamoli bio domaćin. Katar je, ktome, izuzetno neprikladno mjesto - ljeti, kada se ovaj turnir uvijek održava, temperature su tako visoke da se nogomet uopće ne može sigurno igrati. Igrati 90-minutne utakmice u pustinji na vrhuncu arapskog ljeta je očigledno apsurdno.
Zbog toga se prvi put u povijesti turnir održava u studenom i prosincu, što je usred europske nogometne sezone. Ovo je jednako apsurdno kao i održavanje Svjetskog prvenstva tijekom božićnog tjedna u Džedi. Mogli su i dati Dubaiju pravo na Zimske olimpijske igre.
Ali ovaj idiotizam prekriva pravu sramotu. Katar je dom za oko tri milijuna ljudi, ali udio stvarnih državljana Katara koji tamo žive je nešto veći od 10 posto. Ostatak čine neki vrlo bogati useljenici drugih nacija i ogromna vojska siromašnih migranata koji rade većinu poslova. Kad je Katar dobio organizaciju prvenstva, nije imao infrastrukturu, vremenske uvjete ili bazu navijača koji bi opravdali dodjelu Svjetskog prvenstva. Ali bio je jako, jako bogat.
Cijela saga nalikuje ciničnom pogledu američkog komičara Davea Chappellea na Trumpa. Kao što je bivši predsjednik nastupao kao "pošteni lažljivac" koji je otkrio nešto važno o američkoj politici, čini se da je Katar imao sličnu ulogu u nogometu.
I bivši predsjednik priznao da je ovo greška
Dosad je FIFA mogla barem djelomično sakriti njegovu čistu grozotu, jer su svi imali udjela u toj predstavi. Ako je dodjela turnira Rusiji 2018. godine možda izgledala loše na indeksu demokracije i ljudskih prava, to je barem bila velika zemlja s ponosnom nogometnom poviješću. Ali Katar?
Čak ni FIFA-in osramoćeni bivši predsjednik Sepp Blatter sada se ne osjeća sposobnim braniti ovu odluku za koju je nedavno priznao da je bila pogreška. Činjenica da je Katar uspio pobijediti konkurentske ponude SAD-a, Australije, Japana i Južne Koreje toliko je neobranjiva, toliko očito apsurdna da je nemoguće ne zaključiti da je cijeli sustav namješten. Što u biti i jest.
Više nego jednokratni skandal, Svjetsko prvenstvo u Kataru je bajka o svijetu u kojem živimo i ne samo o svijetu nogometa. Katar 2022. je ono što se događa kada se korumpirana međunarodna organizacija s velikom moći i malo odgovornosti stavi na čelo stvari koje su važne; kada su demokracije spremne prodati sebe, svoje institucije, pa čak i svoju kulturu onome tko ponudi najviše te kada čitava gospodarstva postanu ovisna o eksploataciji jeftine, globalizirane radne snage i nereguliranog kapitala.
Katar je kao dodatna doza votke u ovom koktelu srama, destilacija svega lošeg, što je obično prikriveno drugim sastojcima.
Katarski novac u klupskom nogometu
Europski klupski nogomet već je prepun plutokratskih podupiratelja iz zaljevskih država i šire. Tri od pet najbolje plaćenih sportaša na svijetu sada su nogometaši: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo i Neymar, od kojih svaki zarađuje više od 100 milijuna dolara godišnje u plaćama i komercijalnim ugovorima.
Četvrti igrač, Kylian Mbappé, vjerojatno će se pridružiti ovoj uzvišenoj skupini kada Forbes objavi popis sljedeće godine, jer je nedavno potpisao trogodišnji ugovor vrijedan 650 milijuna dolara. Od ove četiri superzvijezde, tri su trenutačno zaposlene u jednom klubu, Paris Saint-Germainu, koji je u vlasništvu - Katara.
Ali Paris Saint-Germain nije usamljen u svojoj ovisnosti o bogatstvu iz Zaljeva - nego samo najbezobrazniji. Engleski klub Manchester City je od 2008. godine u vlasništvu investicijskog ogranka države Abu Dhabi (ova organizacija također ima najveći udio u američkoj MLS franšizi New York City FC).
Još jednog engleskog prvoligaša, Newcastle United, kupio je prošle godine konzorcij koji uključuje državni fond Saudijske Arabije. S naizgled neograničenim proračunima, koji im omogućuju da kupe sve najbolje talente, ovi klubovi danas pobjeđuju mnogo više nego prije.
Odmaralište za bogate, zaštićeno od tereta demokracije
Nogomet je jednostavno ekstreman primjer šireg fenomena. Svijet golfa trenutačno je upleten u građanski rat oko novog LIV Golf toura, koji financira isti saudijski bogataški fond koji sada posjeduje Newcastle United.
Formula 1 ima dugu povijest suradnje s petrodolarskim plutokracijama: već je održala velike nagrade u Bahreinu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a prošle je godine dodala četvrtu utrku u Zaljevu, naravno, u Kataru.
Svi razumiju o čemu se ovdje radi. Katar i druge zaljevske države žele diverzificirati svoja gospodarstva kako bi preživjele trenutak u kojem će presušiti mlaz njihovog bogatstva u nafti i plinu. I žele to učiniti štiteći svoje autokratske režime.
Kako bi postigli ovaj cilj, ulažu u sport, zabavu, turizam i transport - u nadi da će postati sunčana, niskoporezna središta buduće globalne ekonomije, gdje bogati dolaze živjeti, raditi, kupovati i opuštati se daleko od tereta demokracije, dok ih opslužuje vojska siromašnih radnika-migranata. Njihovo ulaganje u sport samo je dio ove šire strategije. A mi odabiremo skrenuti pogled s turobnosti.
Zapad se složio s tim jer to znači da se može dočepati dijela njihovog bogatstva. Oduševljeni nogometni navijači u Engleskoj počeli su posjećivati klupske utakmice u tradicionalnoj arapskoj nošnji kako bi pokazali svoju radost zbog novootkrivenog bogatstva svog kluba.
Klub za koji navija autor Atlanticova teksta, Liverpool, sada je na tržištu. Može li se doista čista obraza reći da neće biti potihog veselja kad bi neki ogromni državni fond kupio klub kako bi se mogao nastaviti natjecati na vrhunskoj razini, dovoditi najbolje igrače i isplaćivati najveće plaće? Po samoj svojoj prirodi, novac kvari. Može li se itko od nas žaliti kad otkrije da je Svjetsko prvenstvo prodano na sličan način?
Zapad prihvaća njihov novac i kupuje njihova goriva
U pozadini sramote Svjetskog prvenstva u Kataru i petrodolarskog vlasništva nad europskim nogometom ova je banalna stvarnost - ove su države zapadni diplomatski i trgovački saveznici. Mi na Zapadu ne samo da prihvaćamo njihov novac za naše sportske klubove, već kupujemo njihova fosilna goriva i zauzvrat im prodajemo oružje.
Smiješno je očekivati da sport djeluje kao neka časna iznimka dok ostatak društva pokušava zaraditi što više novca - bez obzira na moral ili dugoročnu sigurnost svojih zemalja.
Činjenica je da se Europa godinama prodaje najboljem ponuđaču. Cijela geopolitička strategija Njemačke bila je vezati se za Rusiju i Kinu - dvije države koje NATO smatra strateškim prijetnjama - kako bi stvorila međusobnu ovisnost.
Velika Britanija je na aukciji prodala osnovnu infrastrukturu i imovinu, bez obzira na to što je to značilo davanje Kini udjela u britanskoj nuklearnoj industriji ili pružanje Rusiji financijskih usluga i nekretnina za pranje novca. Čak je i ponosna Francuska, koja je nekoć jogurt smatrala vitalnim nacionalnim dobrom, sretna što su njezini sportski klubovi postali igračke stranih vlasnika.
Zapad mora donositi teške odluke
Zapad nije ni tako bogat ni dominantan u svijetu kao što je nekad bio. Mora donositi teške odluke koje uključuju kompromise. Ali ako je plan bio održati nacionalno bogatstvo, sigurnost, neovisnost i integritet, prošlih nekoliko desetljeća bila je katastrofa.
"Reći ću vam nešto", tvrdio je Donald Trump u republikanskoj predizbornoj debati na putu do predsjedničke nominacije 2016. godine: "Hillary Clinton sam rekao: 'Dođi na moje vjenčanje' i ona je došla na moje vjenčanje. Znate li zašto? Nije imala izbora! Zato što sam davao." Pa, Katar - baš kao Saudijska Arabija, UAE, Rusija i Kina - godinama daje Zapadu. A sad idemo na svadbu.