Foto: Index/123rf
VLADA je pet godina nakon potpisivanja Istanbulske konvencije odlučila istu i ratificirati. U sabor je uputila prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, zajedno s interpretativnom izjavom. Naši su susjedi, Srbija, Crna Gora, BiH i Slovenija, ovu konvenciju ratificirali puno ranije, a mi smo istražili što se promijenilo od tada.
Ono što je značajno, da niti u jednoj od tih država ne spominju rodnu ideologiju, niti da se išta promijenilo u smislu uvođenja onih stvarih kojih se katolički ekstremisti u Hrvatskoj boje. Nema zajedničkih WC-a, muškarci ne nose suknje, roditelji se i dalje zovu majka i otac....
Srbija je ratificirala ovu konvenciju u listopadu 2013. godine, a mi smo razgovarali s Tanjom Ignjatović, psihologinjom Autonomnog ženskog centra u Beogradu. Za Index je otkrila da je bilo relativno malo pomaka, posebno po pitanju prevencije nasilja te podrške i zaštite za žrtve nasilja.
"Nisu unesene potrebne izmjene u obrazovnom sustavu, u nastavne materijale za učenike svih uzrasta. Neodgovarajuća je inicijalna obuka stručnjaka, a nedovoljan je i broj obuka u okviru stručnog usavršavanja profesionalaca koji postupaju u slučajevima nasilja prema ženama", istaknula je Tanja Ignjatović.
Srbija dobila nova kaznena djela i povećane kazne za seksualne delikte
No, određenog pomaka je bilo. Tako su u Srbiji krajem 2016. godine usvojene izmjene i dopune u kaznenom zakonodavstvu, pa su dobili nova kaznena djela: proganjanje, prisilno zaključenje braka, genitalno sakaćenje žena, seksualno uznemiravanje, a povećane su i kazne (donje granice) za seksualne delikte.
Najveću promjenu predstavlja usvajanje novog Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, kojim su uvedene hitne mjere zaštite i riješeno pitanje obavezne koordinacije i suradnje između tužiteljstva, policije i centara za socijalni rad (uvedeni su obavezni sastanci najmanje jednom u 15 dana u svakom osnovnom javnom tužiteljstvu).
Autonomni ženski centar imao je značajan utjecaj na sadržaj ovog zakona, a prvi pokazatelji potvrđuju uspješnu primjenu zakona. Svakoga mjeseca se na sastancima za koordinaciju razmatra više od 3.000 slučajeva nasilja, a izriče se oko 1.300 produženih hitnih mjera zaštite (udaljavanje nasilnika iz stana i/ili privremena zabrana kontaktiranja žrtve koje traje 30 dana)", kazala nam je Tanja Ignjatović.
Navodi da Srbija još uvijek ima ozbiljan problem sa zaštitom žrtava nasilja. Godinama već imaju veliki broj ubojstava žena, a u dosta slučajeva je do toga došlo i zbog propusta u sustavu jer su se pojedine žene prethodno obraćale institucijama. Budući da država nije reagirala na odgovarajući način, one su na kraju ubijene od strane svojih partnera.
Srbija nema autonomne kuće za žrtve nasilja
Još jedan od problema koje Srbija ima je to što je, smatra Ignjatović, podrška za žrtve neodgovarajuća, nije dostupna ili je nema.
"Skroman je opseg općih usluga podrške ženama koje su žrtve nasilja, posebno kad su u pitanju financijska pomoć, stanovanje, zapošljavanje i besplatna pravna pomoć. Srbija još uvijek nema besplatnu SOS telefonsku liniju dostupnu 24/7, nedovoljan je broj sigurnih kuća.
"Srbija nema autonomne kuće za žrtve nasilja. Sva skloništa su državna prihvatilišta pri centrima za socijalni rad, osim beogradske kuće koja također nije autonomna. Financijska izdvajanja su nedovoljna, ovise od lokalnog budžeta i donacija, što otežava dostupnost usluga za sve žene koje žive na području drugih općina. Sudski postupci su spori i žrtve nisu zaštićene od sekundarne viktimizacije tijekom istrage i postupaka. Kaznena politika je blaga. Najčešće kaznene presude su, kaže, uvjetne kazne, bez odgovarajućeg nadzora", zaključila je Tanja Ignjatović.
Crna Gora još nema adekvatnu definiciju nasilja nad ženama
Crna Gora je jedna od prvih pet država koje su ratificirale Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je stupila na snagu 1. kolovoza 2014. godine. Sigurna ženska kuća iz Podgorice napravila je analizu usklađenosti zakonodavnog i strateškog okvira Crne Gore s Istanbulskom konvencijom, koju su nam dostavili.
Zakonski okvir Crne Gore ne sadrži adekvatnu definiciju nasilja nad ženama. Prema Zakonu o zaštiti nasilja u obitelji nisu obuhvaćene osobe koje su bile ili su još uvijek u emotivnoj ili seksualnoj vezi, bez obzira na to jesu li živjele u istom domaćinstvu kao i bivši supružnici.
"Ne postoji ujednačena praksa kada je u pitanju kvalifikacija djela, već odluka u velikoj mjeri ovisi od senzibiliteta i obučenosti nadležnog policijskog službenika i tužitelja. Monitoring nasilja nad ženama pokazao je da su tužitelji djela nasilja u obitelji često kvalificirali kao lakše djelo nego što su to nalagale činjenice u datom slučaju.
Rijetko se ocjenjuje kontinuitet i posljedice nasilja, kao i utjecaj drugih djela poput zanemarivanja i zlostavljanja djece. Tako nijedan od praćenih slučajeva nije sadržavao optužbe za nasilje prema djeci, iako su neki od njih obuhvaćali fizičko nasilje, teške oblike verbalnog i emotivnog zlostavljanja, uskraćivanje sna, uskraćivanje sredstava za život, a u jednom slučaju i sumnju na seksualno zlostavljanje. Potrebno je dopuniti crnogorski pravni okvir kako bi se jasno razgraničilo kad će se nasilje u obitelji tretirati kao prekršaj, a kad kao kazneno djelo.
Potrebno je definiciju nasilja u obitelji i krug članova obitelji u Kaznenom zakonu usuglasiti sa standardom koji propisuje Istanbulska konvencija. Potrebno je izmijeniti KZ tako da svako fizičko, psihičko i seksualno nasilje među članovima obitelji spada pod kazneno djelo nasilja u obitelji. Naravno, pod uvjetom da takvo nasilje nije obuhvaćeno drugim kaznenim djelima koja obuhvaćaju odnose između žrtve i počinitelja kao otežavajuću okolnost, dok bi prekršajnu odgovornost povlačili preostali oblici nasilja kao što su ekonomsko nasilje, ograničavanje drugom članu obitelji slobodu komuniciranja s trećim licima, iscrpljivanje radom, prijetnja izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece i slično", zaključila je u svojoj analizi Sigurna ženska kuća u Podgorici.
Samo tri skloništa u Crnoj Gori, a financiraju se iz donacija
"Što se tiče uprave policije, jedino Podgorica ima sistematizirana radna mjesta predviđena za rad na obiteljskom nasilju, dok u ostalim policijskim upravama taj posao rade drugi inspektori koji nisu dovoljno senzibilizirani za isti", kažu u Sigurnoj ženskoj kući.
Trenutno u Crnoj Gori postoje tri skloništa koja vode ženske nevladine organizacije. Besplatnu pravnu pomoć pruža mali broj organizacija, a zastupanje pred sudom trenutno osigurava samo Centar za ženska prava iz Podgorice, no ovaj je servis gotovo nedostupan u manjim općinama na sjeveru Crne Gore i u ruralnim krajevima gdje nema specijaliziranih servisa podrške.
Sva skloništa za žrtve nasilja vode ženske nevladine organizacije koje se financiraju uglavnom iz stranih fondova i donacija, dok je pomoć države, kako kažu, povremena i nedovoljna. Zaključak je da Crna Gora treba još puno raditi na usklađivanju svojih zakona s onim što propisuje Istanbulska konvencija.
Slovenija ima najviše pomaka
Slovenija je ratificirala Istanbulsku konvenciju 2014. godine. Razgovarali smo sa Špelom Veselič, voditeljicom programa u SOS telefonu, društvu koje se brine o zaštiti žena i djece koji su žrtve nasilja, koja kaže da Slovenija treba još puno raditi da se prava žrtava nasilja usklade s onim što nalaže Istanbulska konvencija, prvenstveno na poboljšanju zajedničkog rada institucija.
"Vlada je dopunila naš centralni zakon protiv nasilja u obitelji, a samo je djelomično uzela u obzir Istanbulsku konvenciju. Promijenila je nekoliko članaka u Kaznenom zakonu i u Zakonu o strancima. Kreirala je međuresorsku radnu grupu u kojoj smo mi i nevladine organizacije.
Borimo se s predrasudama prema žrtvama nasilja jer im se ne vjeruje. Institucije ne sprečavaju kontakte počinitelja nasilja sa zajedničkom djecom, iako je on još uvijek nasilan prema njihovoj majci ili mu to uspijeva s novim oblicima pritiska i iznude preko djece", rekla je Špela Veselič.
Institucije, kaže, ne implementiraju članke iz zakona protiv nasilja u obitelji, po kojem je dijete žrtva nasilja iako je "samo" prisutno u provedbi nasilja.
"Snažnije se pojavljuju predrasude da žene lažu o nasilju ili, što je još gore, o nasilju prema djeci te o seksualnom zlostavljanju djece. Često dolazi do sekundarne viktimizacije od strane institucija: prisiljavanje oko dogovora o starateljstvu nad djecom, a koje počinitelji iskorištavaju za nove ucjene prema ženama.
Žrtve nasilja bez kvalitetne podrške od strane nezavisnih stručnjakinja stvarno teško završe sve procese na institucijama poslije razvoda braka/prekida nasilja, a još više u slučajevima kad imaju maloljetnu djecu. Žrtve nasilja su iscrpljene zbog doživljavanja nasilja, a postupci na institucijama još ih dodatno iscrpljuju. Zato često odustaju", kaže nam Špela Veselič.
U Sloveniji dovoljno mjesta u sigurnim kućama za žrtve nasilja
Što se tiče sigurnih kuća, kaže da u njima imaju dovoljno mjesta za žrtve nasilja u većini godine, a dodaje i kako su dobro regionalno raspodijeljene.
No, to ne vrijedi i za nezavisnu/nevladinu psihosocijalnu savjetovanu podršku (za žene kojima ne trebaju sigurne kuće), koja je manje više centralizirana u velikim gradovima. Što se pak tiče kampanja koje podižu razinu svijesti o nasilju nad ženama i djecom, uvijek su ih financirali iz sredstava EU i to se nije promijenilo poslije ratifikacije.
Na pitanje što Slovenija nije učinila, a trebala je prema Istanbulskoj konvenciji, kaže kako još nisu povukli rezervacije na neke članke konvencije.
"Iz moje pozicije, najveći problem je usklađeni pristup institucija prema rješavanju individualnih problema žrtava nasilja. Implementacija tog zajedničkog rada institucija još uvijek ima puno rupa i na tome trebamo još puno raditi", zaključila je Špela Veselič.
Kakva je situacija u BiH?
Bosna i Hercegovina ratificirala je Istanbulsku konvenciju 2013. godine.
U Udruženju žena BiH, nevladine organizacije koja se bavi zaštitom žena i djece koje su žrtve nasilja, Indexu su otkrili da su se stvari u tom području poboljšale otkako je BiH ratificirala Istanbulsku konvenciju.
"BiH dosad je poduzela niz mjera za uspostavljanje zakonodavnog, institucionalnog i organizacijskog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji, što predstavlja jednu od najčešćih i najrasprostranjenijih vrsta nasilja nad ženama.
Ovi napori rezultirali su ne samo donošenjem posebnog zakonskog okvira za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji, već i novih institucionalnih i organizacijskih aranžmana kojima se nastoji osigurati multidisciplinarni pristup zaštiti žrtava nasilja, te efikasno kažnjavanje počinitelja nasilja. Ovo je rezultiralo i većim stupnjem društvene svijesti o problemu nasilja te boljim shvaćanjem nasilja u obitelji kao društvenog, a ne privatnog problema", istaknuli su u odgovoru za Index iz Udruženja žena BiH.
BiH tako, tvrde u Udruženju, bilježi napredak u postizanju većine ciljeva i mjera. Evidentirano je poboljšanje u pogledu donošenja rodno osjetljivih politika u svim sektorima, čime se postavljaju temelji uspješnije prevencije nasilja i napretka u stanju ravnopravnosti spolova u BiH.
Napredak u BiH
"U Okvirnoj strategiji nevladine organizacije (NVO) prepoznate su kao strateški partneri, te su izabrane kao izvođači za implementaciju projekata u ukupnoj vrijednosti od 50.000 KM. Također, do sada im je alocirano više od 650.000 KM u okviru SIDA-UN Women projekta "Standardi i angažman za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u BiH". Zabilježen je i značajan angažman NVO-a u provođenju kampanja u javnosti za skretanje pažnje na problem nasilja nad ženama i potrebu prijavljivanja nasilja.
Provedene su i edukacije profesionalaca u organima državne uprave, policijskim agencijama, zdravstvenim i ustanovama socijalne zaštite te obrazovnim ustanovama, kojima je obuhvaćeno više od 2.200 osoba.
Ostvaren je napredak u uspostavljanju strukturiranog i institucionalnog partnerstva s nevladinim sektorom. U prosincu 2015. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice potpisalo je Sporazum o suradnji sa Sigurnom mrežom – mrežom 22 NVO iz cijele BiH, koja okuplja svih devet sigurnih kuća", kažu u Udruženju žena BiH.