"UMJETNA INTELIGENCIJA mogla bi poništiti brojne praktične prednosti demokracije i narušiti ideale slobode i jednakosti te bi mogla nastaviti osiguravati moć maloj elitnoj skupini ljudi ako se ne poduzme nešto protiv toga", tvrdi poznati autor, izraelski povjesničar i profesor Yuval Noah Harrari u članku za The Atlantic. U nastavku prenosimo dijelove članka koji je kako navode u Atlanticu, dio serije članaka koji pokušavaju odgovoriti na pitanje - Umire li demokracija?
Strah od beznačajnosti
''U drugoj polovici dvadeset prvog stoljeća, liberalizam je počeo gubiti na vjerodostojnosti. Postoje razni uzroci toga, no čini se da su uglavnom vezani za trenutni tehnološki razvoj. Tehnologija se sve više mijenja, a te promjene mogle bi se još više ubrzati razvojem umjetne inteligencije. Biotehnologija također dobiva sve veći značaj za naše živote, naše emocije, misli i odluke. Zajedno bi informacijske tehnologije i biotehnologije mogle stvoriti prevrate neviđene u ljudskoj povijesti.
Zbog tog razvoja, u 2018. godini se prosječni čovjek osjeća sve više beznačajnim. Sve češće se spominju misteriozni pojmovi poput globalizacije, blokchaina, genetskog inženjeringa, umjetne inteligencije, strojnog učenja, a obični ljudi već naslućuju da se ni u jednom od tih pojmova ne radi o njima. U dvadesetom stoljeću mase su se bunile protiv eksploatacije te su pokušavale pretvoriti svoju važnu ulogu u ekonomiji u političku moć. Sada mase strahuju od beznačajnosti i panično pokušavaju iskoristiti svoju preostalu moć prije nego što bude prekasno, a mnogo je teže boriti se protiv beznačajnosti nego protiv eksploatacije''.
Nastanak beskorisne klase
''Liberalizam je međusobno pomirio brojne različite skupine i obećao svima veći komad kolača. No ekonomski rast neće više moći riješiti probleme koji trenutno nastaju zbog tehnološke disruptivnosti, jer je taj rast predviđen za stvaranje sve više novih disruptivnih tehnologija. Strah da će strojevi ljude izgurati s tržišta rada nije ništa novo te se dosad u većini slučajeva pokazao neutemeljenim. No umjetna inteligencija drugačija je od starih strojeva. U prošlosti su se strojevi natjecali protiv ljudi uglavnom u fizičkim vještinama, a sada se počinju natjecati protiv nas u kognitivnim vještinama.
Sve to nas dovodi do važnog zaključka: revolucija automatizacije stvorit će još veći niz disruptivnih tehnologija. Stari poslovi će nestajati, a pojavljivat će se novi, no i ti novi će se također brzo mijenjati i nestajati. Ljudi će se morati mijenjati i iznova obrazovati sami sebe ne samo jednom, već više puta tijekom života.
Promjena je uvijek stresna, a užurbani svijet ranog dvadeset prvog stoljeća stvorio je svjetsku epidemiju stresa. Hoće li se ljudi moći nositi s tom neprestanom promjenjivošću?
Do 2050. godine mogla bi se pojaviti klasa beskorisnih ljudi koju će uzrokovati ne samo nedostatak poslova ili nedostatak potrebnog obrazovanja, već i nedostatak mentalne izdržljivosti potrebne za neprestano učenje novih vještina''.
Uspon digitalnih diktatura
''Mnogi se ljudi boje umjetne inteligencije jer ne vjeruju da će ona ostati poslušna ljudima. No zapravo bismo se trebali bojati toga da će umjetna inteligencija vjerojatno zauvijek slušati svoje ljudske gospodare te se nikada neće pobuniti protiv njih.
Umjetna inteligencija je oruđe i oružje baš kao i svako drugo koje su ljudi izumili te će gotovo uvijek služiti ispunjenju ljudskih namjera i ciljeva, bez ikakvih suvišnih pitanja. Pored problematičnog razvoja sve većih i moćnijih sustava, umjetna inteligencija omogućuje i centralno obrađivanje ogromnih količina informacija.
Zbog nje bi centralni sustavi mogli postati daleko učinkovitiji od raspršenih demokratskih sustava, jer strojno učenje bolje funkcionira kada stroj ima više informacija za obradu, odnosno kada građani zanemare sva pitanja o privatnosti i sve svoje informacije prepuste strojnoj bazi podataka. Na taj način bi autoritarna vlada koja bi svim svojim građanima naredila takvo nešto dobila bolje i preciznije algoritme te stekla prednost u medicinskim i genetskim istraživanjima. Glavni hendikep autoritarnih režima 20. stoljeća – želja da se sve informacije i sva moć skupe na jednom mjestu – mogao bi postati njihova odlučujuća prednost u 21. stoljeću. Učinkovitost algoritama dovest će u konačnici do prijenosa autoriteta s ljudi na umrežene strojeve.
Mogli bismo svojevoljno odbaciti svoj autoritet nad vlastitim životima jer ćemo iz iskustva naučiti vjerovati algoritmima više nego vlastitim osjećajima, zbog čega više nećemo moći sami donositi vlastite odluke''.
Mogućnost otpora
''Što moramo učiniti kako bismo sve to spriječili? Za početak se moramo puno više potruditi razumjeti način na koji ljudski um funkcionira. Za svaki dolar i minutu koje uložimo u razvoj umjetne inteligencije, moramo uložiti dolar i minutu u istraživanje i razvoj ljudske svijesti - kako bismo izbjegli katastrofu. Ako želimo spriječiti da se svo bogatstvo i sva moć nađu u rukama male elite, osobito se moramo pobrinuti za regulaciju vlasništva nad podacima. U dvadeset prvom stoljeću će podaci biti najvažniji imetak, a politika će se pretvoriti u borbu za nadzor nad informacijama i podacima.
Običnim ljudima bit će teško oduprijeti se tim procesima. Trenutno mnogi od nas rado daju svoj najvažniji imetak – svoje osobne podatke i informacije – u zamjenu za besplatne usluge e-pošte i smiješne videe mačaka. S vremenom bi moglo postati sve teže spriječiti taj protok informacija, osobito kada dođe vrijeme u kojem ćemo se morati osloniti na računala za donošenje važnih odluka koje se tiču našeg zdravlja i fizičkog opstanka.
Ako vas ovi scenariji uznemiruju – ako vam se ne sviđa pomisao na život u digitalnoj diktaturi ili nekom sličnom degradiranom obliku društvenog uređenja – najvažniji doprinos koji možete dati jest pronaći način na koji se može spriječiti da se previše podataka nađe u rukama premalog broja ljudi, ali i pronaći način na koji bi obrada distribuiranih podataka bila učinkovitija od obrade centraliziranih podataka. To neće biti laki zadaci, no ako ih ispunimo, mogli bismo spasiti demokraciju'', zaključuje Harrari za The Atlantic.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.