TROJE tinejdžera iz Mariupolja ispričalo je kako su izgledali zadnji dani u opkoljenome gradu, kako su bježali i kako im je rat u Ukrajini promijenio život.
Veronika (19)
"Mjeseci prije rata bili su najbolji u mom životu. Bila sam na drugoj godini studija i jedna od najboljih studenata. Bavila sam se hokejom na ledu, to mi je davalo smisao. 23. veljače mi je trener ispričao kako planira osnovati ženski hokejaški tim i pokušati doći do profesionalne lige. Otišla sam u krevet jako sretna, jedva čekajući sljedeći dan", ispričala je Veronika.
"Sljedećeg jutra sam otvorila oči u 5:30 i nisam odmah shvatila da su me probudile eksplozije, a ne budilica. Krevet mi se tresao od udarnih valova. Mama i ja smo izašle iz spavaćih soba, nismo shvaćale što se događa. Prvih nekoliko sati smo samo sjedile i čekale da se sve završi. No bombardiranje se samo pogoršalo pa smo spakirale kofer i otrčale u podrum mog djeda i bake", dodala je.
"Čim sam ušla u podrum, shvatila sam da mi život više neće biti isti. Hokej, posao, prijatelji, dečko u kojeg sam bila jako zaljubljena, sve se to završilo tog dana. Vjerojatno zato više ništa ne osjećam: ni strah, ni bol, ni ljutnju ni želju za životom. Osjećam se kao da sam umrla u 5:30 ujutro, 24. veljače", kazala je 19-godišnjakinja, a prenosi The Guardian.
"U prašnjavom podrumu nije bilo ničega. Nismo imali ventilaciju ni vodu, a struju samo u kratkim periodima. Nas četvero smo dva puta dnevno jeli komad kruha i neki slatkiš. Podrum i zgrada su se tresli od konstantnih eksplozija. Telefoni su nam bili isključeni. Bilo je kao u podzemnoj kutiji. Nismo imali pojma je li dan ili noć", dodala je.
"Ubrzo smo čuli nove zvukove. Nismo odmah shvatili da su to ruski zrakoplovi koji bacaju bombe. Preživjeli smo na pljesnivom kruhu do 8. ožujka. Ponekad su majka ili djed i baka izašli van da vide što se događa, ali ja nisam smjela. Kad je pao snijeg, bili smo oduševljeni: moglo se jesti i piti. Ali do tog trenutka bila sam potpuno dehidrirana i izgubila sam sav osjećaj gladi i žeđi", rekla je Veronika.
"Riskirale smo svoje živote za malo trulog povrća"
"Majka i ja smo dobile priliku da odemo s lijeve obale u centar grada, koji je tada bio malo sigurniji. No mogle smo ići samo nas dvije. Oprostile smo se od bake i djeda. Nisam kasnije čula ništa više o njima. U blizini je bila tržnica pa smo trčale do nje kako bismo našle ostatke povrća među ruševinama i zapaljenim automobilima. Riskirale smo svoje živote za malo trulog povrća", ispričala je 19-godišnjakinja.
"14. ožujka smo shvatile da ne možemo preživjeti s tako malo hrane i vode pa smo odlučile otići. Pronašle smo nekoga s autom i odvezle se iz grada. Meni je tada bilo svejedno – hoću li umrijeti na cesti ili u nekom podrumu. Nekoliko dana kasnije smo saznale da je cijelo područje u kojem smo se skrivale ubrzo bilo spaljeno", dodala je.
"Prvo smo stigle do Zaporižje, gdje je bilo sigurno, a nakon toga do Lavova. Sada smo u malom selu u planinama. Ne znam što je s ostalim članovima obitelji. Tko je odgovoran za ovo? Tko će se ispričati? Tko će mi vratiti moj ukradeni život? Imam osjećaj da više ne postojim, kao ni moj rodni grad. Imam velikih problema s kožom zbog nehigijene, a zbog prašine u podrumu teško dolazim do daha. Ni na hranu više ne gledam isto", kazala je Veronika.
Jegor (15)
"24. veljače su zbog napada zatvorili školu. Moja obitelj se spakirala i preselila u centar Mariupolja, u stan naše bake. Kad smo stigli tamo, prvo je sve bilo u redu. Nismo čuli pucnjavu. No ubrzo su počeli pucati u našoj blizini", ispričao je Jegor.
"2. ožujka smo ostali bez struje, vode, telefona. Generatori su prestali raditi, a otkazale su čak i sirene za zračni napad. Tri dana kasnije isključeno je grijanje i postalo nam je jako hladno. Svi smo spavali u istom krevetu kako bismo se što bolje zagrijali. Mama je kuhala hranu u dvorištu. Nismo imali ni kruha, pravili smo uštipke od vode, brašna i soli; kuhali juhu bez mesa. Nije bilo vode", dodao je.
"Onda je postalo još gore. S lijeve obale grada počelo je pristizati sve više ljudi. Jednog dana je kasetna bomba pala 20-ak metara od mene i eksplodirala. Rusi tvrde da gađaju samo vojne ciljeve, ali leševi na ulicama pričaju drugu priču", rekao je 15-godišnjak.
"Napustili smo grad 16. ožujka. Dok smo se vozili kroz Mariupolj, vidjeli smo samo ruševine, uništene zgrade i kratere od granatiranja. Svuda je bio crni dim. Napustili smo grad nakon devet sati vožnje, toliko nam je trebalo da pređemo 20 kilometara. Vidjeli smo ogromnu kolonu tenkova, oklopnih vozila, autobusa i automobila u kojoj su bili Čečeni i na kojima se nalazilo slovo Z", dodao je.
"Nakon dva dana krenuli smo za Dnjepar. Na kontrolnim točkama su Rusi tražili od nas da izbrišemo sve fotografije razorenog Mariupolja koje smo imali na mobitelu. Sada se nalazimo kod djeda i bake. Toplo je i ugodno; imamo struju i plin. Za sada je tiho. Ipak, znam da rat nije gotov. Svaka generacija ima svoje razdoblje patnje. Naši djedovi i bake su bili u ratu, a sada i mi", kazao je Jegor.
Edik (15)
"Svi u našoj obitelji slušaju oca. Uvijek smo bili protiv Ukrajine i na strani Putina. Tata je govorio da je Putin osnažio Rusiju i da mu je stalo do svih njezinih stanovnika. Prije rata sam bio običan tinejdžer, učio sam i izlazio van s prijateljima. U veljači su svi počeli pričati o invaziji, ali ja nisam vjerovao da se to može dogoditi, više sam se brinuo o školi", ispričao je Edik.
"24. veljače je počelo bombardiranje Mariupolja i roditelji su rekli da se spakiramo. Unutar par dana, nestalo je struje, vode i plina. Prestali su raditi telefoni. Drugog dana invazije je raketa uništila našu školu", dodao je.
"Kad je u blizini odjeknula eksplozija, spustili smo se u podrum. Tamo smo ostali 20 dana i cijelo vrijeme se borili da ostanemo na životu. Ponekad bismo odjurili do stana da uzmemo neke stvari. Utrčali bismo unutra i legli na pod da ne bi pucali na nas", rekao je 15-godišnjak.
"Između 9. i 12. ožujka počeli su gađati našu zgradu. To je bilo strašno. Mama je plakala, tata se tresao od brige. Jednog je dana tata otišao gore, a raketa je pogodila susjedni stan. Pukli su mu bubnjići zbog udarnog vala, izgubio je sluh, ali je preživio. Sada je naša zgrada u potpunosti uništena, sve smo izgubili", dodao je.
"16. ožujka su došli vojnici iz Narodne Republike Donjeck kako bi nas spasili. Rekli su nam da su u susjednoj zgradi ukrajinski snajperisti i da pucaju na sve. Uvjeravali su nas da će nas spasiti od Ukrajinaca i da će ruski zrakoplovi uskoro napasti naše domove kako bi sredili nacionaliste", kazao je Edik.
"Odveli su nas u Bezimeno, 30 km od Mariupolja, gdje smo dobili hranu i odjeću. Sada smo u Jaroslavlju, sjeveroistočno od Moskve i čekamo smještaj. Vjerujem da su za ovo krivi Ukrajinci. Pucali su na civile, noću ubijali ljude, a Rusija nas je spasila. Da nije bilo Rusije, Ukrajinci bi došli do nas i sve nas pobili. Kada DPR zauzme Mariupolj i sve obnovi, vratit ću se kući", dodao je.