“ONI SE neće predati. Nadaju se čudu”, rekla je Katarina Prokopenko, supruga zapovjednika pukovnije Azov ukrajinske nacionalne garde, vjerojatno glavne postrojbe koja još pruža otpor ruskim osvajačima u Mariupolju.
“Ludim zbog toga. Zvučalo je kao da se oprašta od mene”, dodala je njegova supruga, prepričavajući kako joj je rekao da će je voljeti zauvijek.
Denis Prokopenko je ime koje smo imali priliku čuti mnogo puta od početka ruske agresije na Ukrajinu i opsade Mariupolja, grada na Azovskom moru u regiji Donbas, koja je uslijedila nedugo nakon početka invazije. U više navrata smo mogli vidjeti i njegove videoporuke, budući da je Azov vrlo aktivan na društvenim mrežama, gdje je tijekom desetotjedne bitke za Mariupolj objavljivao profesionalno producirane snimke vojnih uspjeha u borbi protiv ruskih i proruskih snaga.
Prokopenko je, doduše, donekle ostao u sjeni svog zamjenika Svjatoslava Palamara zvanog Kalina, koji je puno eksponiraniji na društvenim mrežama. Ali i jedan i drugi posljednjih dana šalju očajničke apele svijetu da se organizira izvlačenje civila, ali i njihovih vojnika iz Azovstala.
>> Branitelji Azovstala vode posljednju bitku
"Vode se teške, krvave bitke. Ponosan sam na svoje vojnike"
"Već dva dana neprijatelj ulazi na teritorij čeličane. Vode se teške, krvave bitke. Ponosan sam na svoje vojnike koji poduzimaju nadljudske napore da se odupru naletima neprijatelja. Zahvaljujem cijelom svijetu na ogromnoj podršci borcima Mariupolja. Situacija je ekstremno teška, ali nastavljamo izvršavati zapovijedi i branimo Azovstal", poručio je Prokopenko u videoporuci u srijedu.
S obzirom na to da ruska vojska posljednjih dana, uz separatističke snage iz Donbasa i čečenske kadirovce, bjesomučno bombardira i u isto vrijeme juriša na Azovstal, a prema posljednjim izvještajima uspjela je i ući na područje goleme čeličane, ako ne i u razgranatu mrežu podzemnih tunela i bunkera u kojoj su Prokopenkovi vojnici našli svoje posljednje uporište, to bi mu mogla biti i posljednja poruka.
Ruske snage su, podsjetimo, nastavile sa silovitim napadima na Azovstal odmah nakon što je nekoliko stotina civila evakuirano humanitarnim konvojima u organizaciji UN-a i Crvenog križa i pomoć samih ukrajinskih vojnika. Sami vojnici odbili su ruski poziv na predaju, očito uvjereni da ih u tom slučaju čeka mučenje i smrt, očito odlučni da poginu u borbi ili umru od gladi u opkoljenim katakombama Azovstala radije nego da se nadaju ruskoj milosti.
No tko je ustvari njihov zapovjednik Prokopenko?
>> Azov - pukovnija koju Rusi zovu nacistima, a Ukrajinci herojima Mariupolja
To je pitanje, naravno, neodvojivo od onog drugog - što je ustvari bojna koja je s vremenom postala pukovnija Azov. Nju od početka rata u Ukrajini 2014., odnosno od njihovog osnutka te godine prati reputacija neonacističke paravojne postrojbe.
Ne bez osnove, jer, kako smo već pisali, osnovali su je navijački ultrasi nogometnog kluba Metalist Harkiv i članovi ekstremno desničarskih organizacija Socijalno-nacionalni skup i Patriot Ukrajine, koje su se kasnije ujedinile u ekstremističku stranku Desni sektor - koja na posljednjim izborima nije uspjela prijeći izborni prag.
Ekstremistički korijeni Azova
Osnivač i prvi zapovjednik Azova je Andrij Bilecki, član Patriota Ukrajine i bivši zastupnik ukrajinskog parlamenta, najzloglasniji po tome što je 2010. navodno izjavio da je “nacionalna misija Ukrajine voditi bijele rase svijeta u konačnom križarskom pohodu… protiv podljudi vođenih Semitima”.
Bilecki, doduše, poriče da je to rekao, a u intervjuu 2018. rekao je da vidi Izrael i Japan kao model za razvoj Ukrajine. Nema sumnje da ih je istaknuo, među ostalim, zbog njihove etničke homogenosti, ali Izrael je svakako neobičan uzor za navodnog neonacista.
Kao jedan od snažnijih dokaza neonacističke orijentacije bojne Azov često se navodi njen grb koji je pokupila od Patriota Ukrajine, koji sadrži stiliziranu inačicu Wolfsangela (vučja kuka), simbola koji su koristile nacističke SS jedinice u Drugom svjetskom ratu, kao i neonacisti do danas.
Azov pak tvrdi da njihov simbol nema veze s Wolfsangelom, već predstavlja prva slova slogana "Nacionalna ideja" (kuka u simbolu preoblikovana je tako da izgleda kao slovo N), iako je njihovo objašnjenje uglavnom, blago rečeno, dočekano sa skepsom.
>> Što je istina o ukrajinskim nacistima i navodnom puču 2014.?
Tu su i brojni drugi dokazi neonacističke orijentacije barem dijela pripadnika i zapovjedništva Azova na početku rata, od nacističkih tetovaža, bedževa ili zastava kod boraca do zloglasnih uličnih marševa s bakljama, o dolasku niza stranih dobrovoljaca ili “ratnih turista” s ekstremno desničarskim uvjerenjima u redove ove postrojbe da ne govorimo. Čak je i tadašnji glasnogovornik bojne 2015. izjavio da su “samo 10 do 20%” pripadnika bojne neonacisti, pokušavajući minimizirati ekstremistički aspekt postrojbe.
Deradikalizacija Azova
Tu su i izvješća međunarodnih organizacija poput Ureda povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda ili Human Rights Watcha prema kojima su pripadnici Azova počinili ratne zločine u prvoj fazi rata, 2014. i 2015., poput ilegalnog zatočavanja i mučenja zarobljenika.
Potrebno je, ipak, predstaviti i drugu stranu te priče. Paravojna bojna Azov je integrirana u ukrajinsku Nacionalnu gardu već u rujnu 2014., iako i dalje ima određenu autonomiju unutar nje. Po svemu sudeći, postrojba se otada, uglavnom pod pritiskom ukrajinske vojske i vlade, ali i SAD-a, barem donekle deradikadizirala i “deideologizirala”, kako kaže švedski istraživač Andreas Umland iz Štokholmskog centra za istočnoeuropske studije.
"Morali su očistiti dosta tih ekstremističkih elemenata", kaže i Mollie Saltskog, viša obavještajna analitičarka u Soufan Group, za Washington Post: "Uspostavili su mnogo veću kontrolu nad tim tko je povezan s bojnama."
Nacionalna garda je počela čistiti redove Azova od otvorenih neonacista, a strani borci morali su uzeti ukrajinsko državljanstvo da bi ostali u pukovniji, pisao je Foreign Affairs prije nekoliko godina. Bilecki i većina dotadašnjeg ekstremističkog vodstva bojne napustili su je i otišli u politiku, osnivajući stranku Nacionalni korpus i paravojnu jedinicu nazvanu Nacionalna milicija.
Ovo “političko krilo” Azova kao šireg pokreta povezuje se, s drugim ekstremno desnim grupama, uz napade i upade na LGBT, feminističke i antifašističke događaje i prosvjede, kao i na romsku zajednicu, često uz zabrinjavajuću toleranciju ukrajinskih vlasti, No pitanje je koliko sama pukovnija Azov im veze s time.
"U njemu (Azovu) ima elemenata koji su, znate, neofašistički, a ima elemenata koji su možda više tipični ukrajinski nacionalisti stare škole", smatra Michael Colborne, istraživač desnog ekstremizma i autor knjige o Azovu.
Tu na scenu stupa Prokopenko, koji je postao zapovjednik pukovnije Azov 2017., nakon odlaska originalnog vodstva. Ovaj 30-godišnjak finskog porijekla u mladosti je također bio pripadnik navijačkih ultrasa Dinamo Kijeva. Tada je dobio nadimak Redis, koji mu je kasnije postao i nome de guerre.
Djed mu se borio u Sovjetsko-finskom ratu
Prokopenkov djed bio je jedini član obitelji koji je preživio vojnu službu u Sovjetsko-finskom ratu 1939.-1940., u kojem je Sovjetski Savez neuspješno pokušao osvojiti tu zemlju, ali je uspio okupirati i anektirati Istočnu Kareliju, odakle je i on porijeklom.
Diplomirao je germansku filologiju na Nacionalnom lingvističkom sveučilištu u Kijevu, a Azovu se pridružio od samog početka 2014., nakon što je sudjelovao u masovnim antiruskim i prozapadnim prosvjedima na kijevskom Majdanu, koji su rezultirali svrgavanjem proruskog predsjednika Viktora Janukoviča i ruskom aneksijom Krima i “hibridnom” invazijom na Donbas.
"Osjećam se kao da sam nastavio isti rat, samo na drugom dijelu fronte, rat protiv okupacijskog režima iz Kremlja. Moj djed je imao tako strašnu mržnju prema komunizmu, prema boljševizmu, prema Sovjetima... Možete li zamisliti kako je izgubiti obitelj? Mislim, stradala su mu sva braća, rodbina...", rekao je Prokopenko u intervjuu u ožujku.
Prokopenku se, uza svu negativnu reputaciju koju Azov ima, ne pripisuju ni nacistička retorika ni ratni zločini. Jedini “incident” koji se veže uz njega je onaj iz 2019. kad je odbio salutirati predsjedniku Volodimiru Zelenskom prilikom uručivanja vojnog odličja. Iako je to izazvalo spekulacije da mu nije salutirao iz ideoloških razloga, Azov je naknadno objasnio da njihova pravila ne predviđaju salutiranje političarima, već samo vojnicima.
Dobio odličje Heroja Ukrajine
Zelenskij mu to očito nije zamjerio, jer je Prokopenko 19. ožujka ove godine odlikovan najvišim vojnim odličjem, onim Heroja Ukrajine s redom zlatne zvijezde, za osobnu hrabrost i herojstvo te vjernost vojnoj prisezi pri obrani zemlje. A prema neprovjerenim informacijama, čečenski diktator i Putinov vazal Ramzan Kadirov obećao je nagradu od 500 tisuća dolara za njegovu glavu.
"Imate borce koji sada dolaze iz cijelog svijeta koji su potaknuti onim što je Putin učinio. I stoga nije čak stvar da su za jednu ili drugu ideologiju - oni su samo zgroženi onim što su vidjeli da Rusi rade. To sigurno nije bilo tako 2014.", komentirao je za Washington Post Colin P. Clarke, istraživački direktor u Soufan Group, konzultantskoj tvrtki za obavještajne i sigurnosne poslove.
“Iako je krajnja desnica još uvijek faktor, mislim da je to mnogo manji dio ukupne cjeline. Razrijeđen je, u nekim aspektima”, zaključio je Clarke. I Umland smatra da Azov više ne regrutira borce na temelju ekstremne ideologije, već na osnovu "reputacije osobito opake borbene jedinice“, a da Wolfsangel u Ukrajini "ciše nema konotaciju fašističkog simbola“,
"To su dečki koji jednostavno vole svoju zemlju i ukrajinski narod. Nikad nisam mislio da su nacisti ili fašisti, nikad ih nisam čuo da pozivaju na Treći Reich”, rekao je za Washington Post Aleksi Sulijma, jedan od novaka Azova.
Azov: Preziremo nacizam i staljinizam
Sama pukovnija Azov pokušala je u ožujku negirati optužbe o tome da su “neonacistički bataljun”, što Rusija koristi kao jedan od svojih glavnih propagandnih aduta. U otvorenom pismu Rusiji objavljenom preko ruskog novinara Aleksandra Nevzorova, osudili su te optužbe, tvrdeći da su njihovi pripadnici ljudi mnogih nacionalnosti i religija, uključujući Ukrajince, Ruse, Židove, Grke, Gruzijce, krimske Tatare i Bjeloruse, pravoslavce, katolike, protestante, muslimane i pagane, a većina govori ruski.
“Preziremo nacizam i staljinizam. Jer od tih totalitarnih režima i lažne ideologije najviše je stradala naša država”, ustvrdili su. Naravno, mnogi im i dalje neće vjerovati, kako u Rusiji tako i na Zapadu. I za to imaju dobre razloge.
Ruska propaganda relativno je uspješno proširila narativ da je Azov osam godina ubijao, mučio, pa čak i razapinjao na križ ruske civile u Donbasu, ali iza tog narativa (osim već spomenutih optužbi s početka rata, u kojima se ne spominju masakri koje ruska strana navodi) uglavnom stoje nepotvrđene glasine ili lažirani dokazi, o čemu smo također već pisali.
Ali jasno je da je Azov, kako god ga definirali, doživio određene promjene od svog osnutka u revolucionarnom i ratnom kaosu 2014. A bitno je također naglasiti jednu očitu i nepobitnu činjenicu: kakva god radikalna uvjerenja možda gajili pripadnici Azova, pa i sam Prokopenko, oni trenutno brane svoju domovinu od brutalne, zvjerske agresije.
Priča Azova počela i završava u Mariupolju
Rusija, u čijim su paravojnim postrojbama poput zloglasne plaćeničke postrojbe Wagner također brojni desni ekstremisti i nacistički simpatizeri, tu agresiju vrši. A politička uvjerenja branitelja ne mogu biti opravdanje za tu agresiju, kao ni za njihovo mučenje ili likvidaciju ako padnu živi u ruke agresoru.
Azov je svoj ratni put započeo u Mariupolju, odigravši ključnu ulogu u njegovom oslobađanju od proruskih separatista koje je aktivno pomagala sama ruska vojska 2014. Osam godina kasnije, glavnini ove pukovnije i njenom zapovjedniku prijeti užasan kraj u rukama okupatora koji ih predstavlja kao neljude.
Mogli su se predati i još uvijek mogu. No izabrali su, u skladu sa starom izrekom, užasan kraj radije nego užas bez kraja. I ta će odluka ostati upisana u povijest, kako god da ukrajinski rat završi.