Marokanska vlada dugo je šutjela. Tek se u nedjelju oglasio Rachid El Khalfi, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, povodom masovnog dolaska desetaka tisuća migranata u španjolsku enklavu Ceutu. Prema riječima glasnogovornika, do toga su doveli "zlonamjerna zloupotreba" društvenih mreža, pogrešne informacije i pogrešna tumačenja presude Vrhovnog suda Španjolske. Istovremeno, Rabat je potvrdio svoju punu suradnju s Madridom i naglasio da Maroko nije želio ovakav razvoj događaja.
No u Španjolskoj su od samog početka postojale sumnje u to. Premijer Pedro Sanchez govorio je o "napadu na naš teritorijalni suverenitet". Videosnimke su prikazivale marokanske sigurnosne snage koje masovni priljev migranata nisu ni pokušale zaustaviti. Istovremeno su se pojavila brojna objašnjenja - od nedavnog približavanja Španjolske Alžiru, do špekulacija o mogućem utjecaju Sjedinjenih Američkih Država. Za ovu posljednju tvrdnju, međutim, do sada ne postoje vjerodostojni dokazi.
"Ne treba donositi ishitrene zaključke"
Dvoje analitičara s kojima je razgovarao Deutsche Welle pozivaju na oprez. Slažu se da pojednostavljena objašnjenja nisu dovoljna, ali njihova mišljenja se razlikuju u procjeni odgovornosti Maroka.
"Mislim da je današnja situacija znatno drugačija nego 2021. godine", kaže Isabelle Werenfels, stručnjakinja za Magreb iz Zaklade za znanost i politiku (SWP). Tada je Maroko, zbog spora oko Zapadne Sahare, imao jasan vanjskopolitički interes da izvrši pritisak na Španjolsku.
Danas bi Rabat, u slučaju da je svjesno organizirao migrantski val, "imao mnogo toga za izgubiti - prije svega međunarodni kredibilitet i investicije".
Istraživač migracija Jochen Oltmer sa Sveučilišta Osnabrück također upozorava da ne treba donositi ishitrene zaključke i ističe: "Treba imati na umu da se ovdje prepliću brojni interesi." Kao pozadinu navale na Ceutu on vidi poseban položaj španjolske eksklave kao europskog teritorija na afričkom tlu, višedesetljetne migracije, društvene mreže i nadu mnogih ljudi u bolji život.
No što se tiče odgovornosti marokanskih vlasti, Oltmer istodobno naglašava: "Ovakav prelazak granice nikada ne bi bio moguć da marokanska strana barem nije svjesno okrenula glavu." Bez toga, kaže, masovni prodor ovih razmjera teško je zamisliv.
I Werenfels smatra mogućim da je Maroko želio poslati političku poruku, možda zbog nedavnog približavanja Španjolske Alžiru i odluke da svim stanovnicima Zapadne Sahare rođenima prije rujna 1977. godine dodijeli španjolsko državljanstvo.
"Ali postoji velika razlika između političkog signala i migracijskog vala organiziranog u ovim razmjerima", naglašava ona. Prema njenom mišljenju, nije naročito vjerojatno da je Rabat planirao ovakav razvoj događaja, ali smatra da to nije moguće potpuno isključiti. Ukupna situacija i dalje je vrlo nejasna, kaže Werenfels.
Pitanje odgovornosti
Za Oltmera postoje brojni pokazatelji da je Maroko slijedio vlastite političke interese. On napominje da se Rabat godinama predstavlja kao nezamjenjivi partner Europske unije u migracijskoj politici te da je više puta pokazao koliko EU ovisi o njegovoj suradnji.
No istovremeno, ističe Oltmer, važnu ulogu igraju spor oko Zapadne Sahare i rivalstvo Maroka i Alžira. Zbog toga ovaj znanstvenik kaže kako mu je "teško zamisliti da su se nedavni događaji mogli dogoditi bez posebnog interesa marokanske strane".
Upravo u tom pogledu Werenfels zagovara nijansiraniji pristup. Smatra mogućim da je Maroko želio poslati određenu poruku, ali kaže da je situacija možda izmakla kontroli.
Njoj je teško zamisliti da bi Maroko sebi mogao priuštiti dugotrajan sukob s Madridom i Europskom unijom, posebno imajući u vidu da zajedno sa Španjolskom i Portugalom organizira iduće Svjetsko prvenstvo u nogometu, kao i činjenicu da u velikoj mjeri ovisi o isporukama plina iz Španjolske. Tijekom 2025. godine četvrtina španjolskog izvoza plina završila je u Maroku.
Čak i ako je Maroko želio poslati politički signal, to ne znači automatski da je svjesno organizirao migrantski val ovakvih razmjera, naglašava Werenfels, ističući da bi politički i gospodarski rizici bili ogromni.
Nema dokaza o umiješanosti drugih država
Oboje stručnjaka ne vide vjerodostojne dokaze da su iza događaja stajale druge države. Werenfels smatra mogućim da su pojedine vlade ili politički akteri pokušali propagandno iskoristiti situaciju za vlastite interese i dodatno potaknuti razvoj događaja.
Prema njenom mišljenju, ostaje nejasno i kako se situacija tako brzo razvila. Mnogo toga ukazuje na to da se vijest o navodno otvorenoj granici proširila velikom brzinom, nakon čega su brojni mladi Marokanci spontano krenuli prema Ceuti. Moguće je i da pojedini pripadnici sigurnosnih snaga jednostavno nisu pravovremeno reagirali. No za sada ne postoje dokazi koji bi to potvrdili.
"Radi se o nadi u bolju budućnost"
Kada je riječ o stvarnim uzrocima migracije, oboje znanstvenika dolazi do gotovo istih zaključaka. "Radi se o nadi u bolju budućnost", kaže Oltmer. Maroko je već desetljećima zemlja iz koje ljudi iseljavaju, a jake obiteljske i prijateljske veze s Europom mnogima olakšavaju odluku da pokušaju započeti novi život.
Werenfels dodatno ukazuje na društvene i gospodarske okolnosti. Iako je Maroko posljednjih godina ostvario određeni napredak, mnogi mladi ljudi od toga nisu imali koristi. Posebno u obrazovanju i zdravstvu postoje ozbiljni problemi. Nedostatak perspektive jedan je od glavnih razloga zbog kojih su mnogi spremni preuzeti velike rizike.
Iako stručnjaci različito procjenjuju ulogu Maroka u ovom konkretnom slučaju, slažu se u jednom: događaji u Ceuti ne mogu se objasniti jednom političkom odlukom niti jednom teorijom zavjere. Tek spoj geopolitičkih napetosti, interesa migracijske politike i često teških životnih okolnosti mnogih mladih ljudi može objasniti zašto su događaji poprimili ovakve razmjere.