JEDINA trenutno relevantna oporbena stranka u Hrvatskoj se nalazi u velikim problemima, ali – čak i da je medijski "napuhana" drama vezana uz njene unutarnje sukobe uistinu onakva kakvom se predstavlja – ti problemi zapravo i ne izgledaju tako loše. Barem se takav dojam može steći ako se SDP usporedi sa strankama i pojedincima koje su joj posljednjih desetak i više godina predstavljali ideološke uzore.
Zorana Milanovića se može zvati gubitnikom parlamentarnih izbora , ali će on obranu svog mandata moći temeljiti na solidnim argumentima kako je stranci pribavio sjajan rezultat, odnosno kako je izostanak pobjede više rezultat spleta nesretnih okolnosti nego njegove ili slabosti same stranke. Čak i ako se SDP-ov rezultat nazove fijaskom – a za što itekako ima opravdanja – on se teško može nazvati poniženjem.
Takav izgovor, s druge strane, nemaju stranke koje su se smatrale stupovima suvremene europske ljevice, odnosno koje je SDP prigrlio kao svoj ideološki model nastojeći se hrvatskim biračima prodati kao moderno "europsko" i "cool" rješenje hrvatskih problema. Proteklih mjesec dana su bili prilično okrutni za suvremenu europsku ljevicu te pokazali kako je cijeli njen koncept u dubokoj krizi.
Bilo je dovoljno vidjeti što se dogodilo s projektom transformacije tradicionalne talijanske ljevice u suvremeni lijevi centar, čije je oličenje trebao biti Romano Prodi – bivši demokršćanin na čelu vlade gdje najjaču stranku čine bivši komunisti. Taj aranžman – povijesni kompromis o kojemu je sanjao ubijeni premijer Aldo Moro – se prošle godine čak i formalno uobličio u novu Demokratsku stranku koja je morala biti jednako snažna kao njena američka imenjakinja.
Međutim, taj vrli novi svijet se rasplinuo kao mjehur od sapunice. Tradicionalno prevtrljivi talijanski birači su mu okrenuli leđa za na njih rijetko uvjerljiv način, donijevši Silviju Berlusconiju treću i vjerojatno najslađu pobjedu u karijeri. Potom su sol na ranu nanijeli i lokalni izbori, pogotovo u Rimu gdje je popularnog i "modernog" ljevičarskog gradonačelnika zamijenio post-fašist s nasilničkom prošlošću i keltskim križem oko vrata.
Da u pitanju nije nikakva čisto talijanska aberacija vidjelo se i prije par dana na izborima u prapostojbini suvremene europske ljevice – Velikoj Britaniji. Tamošnja Laburistička stranka je sredinom 1990-ih, u vrijeme dok su mnoge druge europske lijeve stranke bile grogirane padom berlinskog zida, svojim velikim zaokretom prema centru uspostavile model koji se treba slijediti. Iz ekonomskih platformi je nestao bilo kakav tračak socijalizma, a tekovine neoliberalne revolucije Margaret Thatcher i Ronalda Reagana se više nisu smjele dovoditi u pitanje. Lijevi sadržaji su se fokusirali isključivo na marginalna ili pretpolitička pitanja kao što su ustavni ustroj, odnosno forsiranje "političke korektnosti" i druge oblike salonskog ljevičarenja. Taj pristup je formuliran u ideologiju koja se naziva Treći put, a koja je svoj pandan našla u Billu Clintonu, vjerojatno najpopularnijem američkom predsjedniku u povijesti.
Model ljevice koja prestaje biti ljevica, odnosno može djelovati jedino kao lijevi centar, nigdje nije bio tako uspješan kao na Otoku. Godine 1997. Blairovi laburisti su pomeli konzervativce i započeli za europske današnje prilike prilično rijedak proces društvene preobrazbe kojemu nitko nije mogao stati na put, a svi u Europi pokušali emulirati. U Njemačkoj je to učinio Gerhard Schroeder, a trećesiječanjska vlast Ivice Račana je pokazala kako i taj koncept i u Hrvatskoj ima vjerne sljedbenike.
Međutim, i Trećem putu je i u njegovoj domovini došao kraj, ako je suditi po lokalnim izborima u četvrtak na temelju kojih svi predviđaju veliku "metlu" za laburiste. I britanskom lijevom centru, slično kao i talijanskom, je izborni debakl zaokružen gubitkom vlasti u glavnom gradu gdje je uspješnog i popularnog gradonačelnika s Kena Livingstonea zamijenio konzervativac Boris Johnson. I ne samo što je riječ o konzervativcu, nego će i poslovno središte suvremenog svijeta, odnosno "multi-kulti" i "najkulerskihju" prijestolnicu planeta voditi umišljeni aristokrat koji u mnogo čemu podsjeća na karikature iz sitcomova poput "Crne guje".
Mnogi se sada pitaju kako se sve to moglo dogoditi i kako se Treći put – koji je do prije par godina izgledao kao dobra ideja – sada izgleda kao Treća stranputica. Razloga za to ima mnogo, a oni, kao i obično, variraju od zemlje do zemlje. Međutim, ove godine se po prvi put može primijetiti kako izborne rezultate diktira stvarnost velike ekonomske krize. Treći put je možda dobra ideja, ali kao i mnoge druge dobre ideje postaje loš čim netko od njega pokuša napraviti dogmu. Svaka dogma, prije ili kasnije, dođe u sukob sa stvarnošću.
U ovom slučaju je to dogma o neupitnosti slobodnog tržišta, odnosno globalizaciji kao ekonomskoj, političkoj i kulturnoj panaceji. U doba kada je pitanje kada će nafta doseći razinu od 200 dolara po barelu, a svijetom haraju nestašica hrane i inflacija, slobodno tržište više i ne izgleda kao tako neupitno dobra ideja. A i oni koji su uvjereni da je slobodno tržište rješenje, a ne dio problema će se radije opredijeliti za njegovu originalnu desnu varijantu nego nekakav ušminkani lijevi centar.
Gledajući kroz prizmu globalnih trendova moglo bi se pomisliti kako SDP-u i Milanoviću poraz na prošlim izborima možda i nije bio tako loša stvar nego što se čini na prvi pogled. Hrvatsku će globalna kriza teško pogoditi, i to na način koji će biti teško sakriti bilo kakvim "spinovima", a u takvim okolnostima je uvijek lagodnije biti oporba.
SDP će tako, umjesto da se koprca na čelu nesposobne koalicijske vlade, imati četiri godine da se redefinira i prilagodi novim okolnostima, kao i da uči na pogreškama onih koje je dosad smatrao neupitnim uzorima. Hoće li tu priliku iskoristiti, tek treba vidjeti, iako dosadašnja iskustva na to pitanje obično daju negativan odgovor.
Dragan Antulov