Postao je poznat kao "dječak-vuk iz Sierra Morene". Marcos Rodríguez Pantoja proveo je veći dio djetinjstva u tim zabačenim španjolskim planinama, izoliran od ljudskog kontakta. Punih 12 godina odrastao je uz vukove, nakon što je zbog tragedije u ranom djetinjstvu ostao prepušten sam sebi.
Rodríguez se naposljetku vratio u civilizaciju, a 2001. godine nastanio se u zaseoku Rante, gdje je živio sve dok prošlog tjedna nije umro u 81. godini života, kako su priopćile lokalne vlasti mjesta San Cibrao das Viñas.
"Bio je čovjek satkan od zemlje, vjetra, zraka, kiše i lovačkih jazbina. Uvijek je govorio da mu je najsretniji život bio onaj s vukovima jer se među ljudima nije osjećao baš ugodno", rekao je za španjolsku javnu televiziju RTVE Arturo Arcones, koji je poznavao Rodrígueza tijekom njegovih posljednjih godina.
Otac ga je prodao pastiru
Rodríguez je rođen 1946. godine u zemlji koja se oporavljala od posljedica Građanskog rata i Drugoga svjetskog rata, a odrastao je u siromaštvu u južnom španjolskom selu Añora, piše CNN.
Nakon majčine smrti Rodríguezova braća i sestre otišli su živjeti kod rodbine, a on je ostao s ocem. Prema profesoru Gabrielu Janeru Manili, otac se ponovno oženio i preselio obitelj u planine Sierra Morene, gdje su proizvodili drveni ugljen.
Manila je u sklopu jednog društvenog istraživanja pet mjeseci intervjuirao Rodrígueza za potrebe Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Palmi de Mallorca. Maćeha je zlostavljala Pantoju, a otac ga je prodao starijem pastiru kada je imao samo sedam godina, navodi RTVE.
"Odveli su me u planine, u jednu špilju. Izašao je neki mali starac s bradom, nosio je cipele od pluta. Čuli su se urlici vukova, lisica, planinskih koza, jelena, škorpiona, zmija. Noću sam čuo te životinje i bilo me strah", ispričao je Pantoja Manili u intervjuu, opisujući kako je započeo njegov život u divljini.
Iskoristio naučene vještine kako bi preživio
Pastir se brinuo o Pantoji, grijao ga životinjskim kožama, naučio ga je musti koze i loviti zečeve pomoću štapa. Pod vodstvom starca Pantoja je naučio "zakon džungle", napisao je Manila u svojoj studiji.
Shvatio je da je drugačiji, "posebno zato što je imao ruke", ali se i dalje osjećao dijelom njihove zajednice, napisao je Manila. Usavršio je glasanje životinja, od pjeva ptica do glasanja jelena, te je vjerovao da može "bez ikakvih poteškoća komunicirati s lisicama, vukovima, pa čak i zmijama".
Kada je pastir neočekivano nestao, Pantoja je iskoristio vještine koje je naučio kako bi sam preživio. Zadobio je povjerenje vučjeg čopora tako što je donosio hranu njihovim mladuncima i zavijao kada bi osjetio opasnost.
"Plakao sam, a oni su skočili prema meni... zatim su mi pokazali put do svoje špilje, vučje jazbine", ispričao je Pantoja Manili, opisujući kako su se mladunci igrali i skakali oko njega dok su ga pozdravljali.
"Nikada mi nije nedostajalo hrane"
Pantoja je izbjegavao civilizaciju i skrivao se svaki put kada bi čuo ljudske glasove, sve dok ga Civilna garda nije pronašla kada je imao 19 godina, "izgubljenog i samog među klancima", napisao je Manila.
"Nisam znao što je novac, ali mi nikada nije nedostajalo hrane. Ako sam htio pecati, pecao sam u rijeci. Ako sam htio zeca, ulovio bih ga. Ako sam htio jelena, zvao sam svoje roditelje, a to su bili vukovi. Zavijao bih, sakrio bih se u rijeku, a vukovi bi mi dotjerali stoku", rekao je Pantoja 2010. godine za RTVE-ovu informativnu emisiju Informe Semanal.
Ljudi koji su upoznali Pantoju tijekom prvih mjeseci njegova povratka u društvo prisjećali su se njegova poznavanja prirode i "divljeg karaktera", napisao je Manila u svojoj studiji. Znanstvenik je istaknuo njegov "potpuni nedostatak svijesti o društvenom životu, teškoće s jezikom, osobito nepoznavanje naziva za stvari, neobičan hod i naivnost".
Nakon što ga je Civilna garda pronašla 1965. godine, Pantoja je živio sa svećenikom u južnom gradu Jaénu, a potom s časnim sestrama u Madridu. Nakon odsluženja vojnog roka završio je na Mallorci, gdje je radio u hotelima i restoranima, kako je RTVE objavila u prilogu iz 2010. godine.
Mještanin mu je darovao kuću
Na Balearskom otoku slučajno je upoznao antropologa Manilu, koji je proučavao njegov životni put i postao prva osoba koja mu je povjerovala, navodi RTVE. U kasnijim godinama Pantoja se posvetio dijeljenju svoje priče "s namjerom zaštite prirode i poticanja njezina boljeg razumijevanja", rekao je njegov prijatelj Arcones za RTVE.
Njegov je život i dalje privlačio pozornost. Manila je svoju doktorsku disertaciju objavio kao knjigu "Igrao sam se s vukovima", a prema njegovu životu snimljen je i film "Među vukovima".
Prema oproštajnoj poruci lokalnih vlasti, objavljenoj u ponedjeljak na društvenim mrežama, Pantoja je u Ranteu izgradio novi život i dijelio dom s umirovljenim policajcem.
Kasnije mu je jedan mještanin darovao kuću, a susjedi su mu pomagali, osobito tijekom posljednje dvije godine njegova života, kada je bio bolestan. "Marcos je u Rante stigao s pričom koju je poznavao cijeli svijet. Odlazi, a ovdje ostavlja priču koja je sada i naša", stoji u oproštajnoj poruci.