JAKO smo se naljutili kad je Jelko Kacin ustvrdio da se Hrvatskoj zapravo uopće ne žuri u EU. Mislili smo da je to još jedno tipično slovensko podmetanje. A onda je Josip Friščić izjavio da uopće nije važno ako ne uđemo u Uniju do 2011. godine. Bila je to čarobna riječ koja je otvorila vrata šokantne spoznaje.
Naravno da se hrvatskoj Vladi ne žuri u Europsku Uniju. To je zapravo najveća podvala koju je Ivo Sanader prodao hrvatskoj javnosti. Na toj platformi dobio je podršku oporbe, medija, manjina, dobrog dijela javnosti, pa čak i hrvatskih građana u dva izborna ciklusa. Na toj priči Sanader je dobio povjerenje europskih političara, svojih famoznih prijatelja iz konzervativnih stranaka, zahvaljujući tome Hrvatska je dugo vremena kotirala kao lider regije, predvodnik regate, uzor i ideal. A sad su Kacin i Friščić, slovenski liberal i hrvatski seljak, složili kockice mozaika i svima napokon otvorili oči.
Sanader ništa ne zna
Bez tih zaključaka ne bismo tako uvjerljivo rastumačili mnoge poteze HDZ-a nakon pobjede na izborima. Jer, Sanaderova stranka ponaša se kao da protekle četiri godine nije vodila državu. Odjednom je otkrila da je ZERP problem. Čudi se što Italija i Slovenija vrište, što Bruxelles prijeti, što se Europa poziva na neki zapisnik iz 2004. godine u kojem se Sanaderova vlada obvezala da neće proglasiti ZERP za članice Unije. Kao da u svemu tome HDZ nije sudjelovao, pa ga je to zateklo nespremnim.
Nadalje, premijer Sanader odjednom otkriva kako je Ana Lovrin najnesposobniji ministar na čelu europski najvažnijeg resora. I unatoč činjenici da je protekle dvije godine vodila to isto Ministarstvo pravosuđa koje nije učinilo gotovo ništa na ispunjavanju kriterija za EU, njoj je i u novom mandatu ukazano povjerenje. Da bi sada, poslije pljuske Bruxellesa, Sanader postavio Lovrin nekakav ultimatum da do lipnja obavi sve ono što se trebalo obaviti najmanje u protekle tri godine. Niti je ona za to bila sposobna jučer, niti će biti sposobna u iduća četiri mjeseca.
Da ne govorimo o tome da se HDZ čudom čudi što u Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu obrane ima nekoliko stotina ljudi viška. Pa oni su ih nagomilali tamo u protekle četiri godine! Možda su bivši ministri bili nesposobni, ali praviti se kako se ništa nije znalo, glumiti iznenađenje kao da se ulazi u sasvim novo područje, to zaista graniči s bezobrazlukom.
"Rodjačkim vezama" do Europske unije
A najbezobrazniji su prokušani i pročitani Sanaderovi trikovi s akcijskim planovima i famoznim lobiranjem. Sada kada je voda došla do grla, kad su svi već vidjeli da hrvatska Vlada nije ispunila ni desetinu obveza prema EU, da su samo dva poglavlja zatvorena, da se pretpristupni fondovi gotovo nisu ni dodirnuli, te da bi ove godine svakoga dana trebalo usvojiti jedan EU zakon, a Hrvatski sabor odgađa sjednicu jer "nema materijala za raspravu", sada se vade akcijski planovi.
Hrvatska je krcata akcijskim planovima, od pravosuđa i korupcije, do zaštite bioraznolikosti, a sada im samo trebaju akcijski planovi - za provedbu akcijskih planova. I naravno, neizbježno diplomatsko lobiranje sa zadatkom da se europske partnere uvjeri kako se akcijski planovi uredno provode. Dakle, opet je bitan dojam. Opet se nastoji "rodjačkim vezama" ostvariti neki plan. A ulazak u Europsku uniju, na žalost HDZ-a i Hrvatske, jedina je stvar koja se ne može "rodjački" napraviti.
Uništenje Balkana za boljitak Hrvatske
Ne možemo se načuditi količini ludorija koje su ovih dana prostrujale hrvatskim medijima. Jedna od njih, gotovo bi se mogla nazvati akcijskim planom za uništenjem Balkana, zazivala je pobjedu Šešeljeva radikala Tomislava Nikolića na predsjedničkim izborima u Srbiji. Iz dva razloga: prvo, Sanaderova Hrvatska izgledala bi puno civiliziranija i naprednija od Šešeljeve Srbije, a drugo, još važnije, Hrvatska se ne bi trebala žuriti u EU, budući da joj Nikolićeva Srbija ne bi uopće bila konkurencija.
Shvatio je to i Jelko Kacin, tip kojeg odmah proglasili zavidnim Slovencem. "Pokazalo se da Makedonija nije u stanju ući u regatu, a to znači da Hrvatskoj nitko nije za vratom", izjavio je ovih dana. I onda Hrvatska može polako. Kao što kaže Friščić, do 2011., a ne moramo ni tada.
Odgovornost vaša, zasluge naše
Sve to hrvatska Vlada servira domaćoj javnosti "kap po kap", razvlačeći taj postupak koliko je god moguće, a kad se domaća javnost i, nedajbože, oporba nešto uzjogune, odmah se kuju akcijski planovi i - zamisli bezobrazluka! - opoziciju i šefa države poziva na solidarnost, da svi zajedno poprave ono što je HDZ pokvario. U maniri Ostapa Bendera: odgovornost vaša, zasluge naše.
U takvoj situaciji ZERP je Sanaderu došao kao "kec na desetku". Nije ga proglasio samo radi Friščića, niti je kao premijer bio onemogućen prilagoditi ga zahtjevima EU, kao što sada sigurno nije iznenađen činjenicom da se on ne može provoditi budući da nema opreme ni pravnih instrumenata. Jedina i isključiva svrha ZERP-a jest da služi kao katalizator podrške domaće javnosti HDZ-ovoj vladi, te da okrene oštricu kritike prema članicama EU koje sada neprincipijelno, gotovo kolonijalistički, pritišću jadnu Hrvatsku. Niti hrvatska javnost zna što je ZERP, niti zna kako se on provodi i provodi li se uopće, niti zna što je Sanader obećao Rimu i Ljubljani, ali bitno da se budi nacionalni ponos i svi kao jedan ustajemo u zaštitu naših prava i interesa. Kao da najveći nacionalni interes nije ulazak u EU. Barem nas u to Sanader i Mesić uvjeravaju već godinama.
Lovrin zna samo što ne smije raditi
Slično je i s pravosuđem. "Pravosuđe je u nekim slučajevima instrument da se postigne cilj prikrivanja malverzacija", izjavio je Jelko Kacin, član Europskog parlamenta. Zato nema njegove reforme. Zato se ignorira odavno usvojeni Akcijski plan za reformu pravosuđa, zato sada svi skaču na Lovrin kao da ona zna što radi (a zapravo zna samo što ne smije raditi) i zato nitko u Hrvatskoj još nije osuđen za korupciju. Akcija Maestro maestralno je povukla granicu dokle smije dosegnuti duga ruka pravosuđa: do potpredsjednika Fonda za privatizaciju. Predsjednik se našao na izbornoj listi HDZ-a. Članovi Upravnog vijeća HFP-a uzdanice su nove Vlade.
Europska unija priznaje da se opekla na primanju Rumunjske i Bugarske, a i tamo su za korupciju osuđeni visoki državni dužnosnici i ministri. Što tek misle o Hrvatskoj, zemlji čiji se indeks korupcije u četiri godine ponovno srozao na razinu iz mračne 1999. godine? Što da misle o državi u kojoj se formalno na putu prilagodbe EU promijenilo malo toga, a sadržajno gotovo ništa?
U petoj brzini idemo - ravno u zid
Jelko Kacin zaprijetio je primjerom Sjevernog Cipra. Nakon što je završio posao prilagodbe EU, grčka većina na južnom dijelu otoka na referendumu je rekla "ne" i Sjeverni Cipar ostao je izvan EU. Otada su ga svi zaboravili. Pune četiri godine nitko ga više ne spominje, kao da ne postoji. "Ne bih bio sretan kad bi se Hrvatska našla u sličnoj situaciji", neizravno prijeti Kacin. I naravno, sad će Kacina svi optužiti da je zlonamjeran kao svaki Slovenac, a nije slatkorječiv kao Doris Pack, žena kojoj smo dali počasni doktorat da nam malo "diže perje" u Europskom parlamentu.
Dakle, čemu se možemo nadati nakon ovog pritiska EU, na kojeg je Sanader uzvratio kako Hrvatska ispunjava svoj posao, ali da nas blokira birokracija u Bruxellesu? Možemo li vjerovati da će Ana Lovrin u šest mjeseci učiniti ono što nije u dvije godine? Da će hrvatska diplomacija uvjeriti europske kolege da Hrvatska ispunjava kriterije, ali previše samozatajna da bi to nekome dala do znanja? Naravno da ne.
Protekle četiri godine Sanader je na jedvite jade doteglio Hrvatsku do statusa kandidata i očito nema namjeru otići dalje od toga. Reforme bi srušile njegovu piramidu moći, tko zna kamo bi ga odvele reforme u pravosuđu i još više, istinska borba protiv korupcije. Tko zna što bi se otkrilo da se malo zaviri u državnu blagajnu, u državne financije, u privatizaciju, osobno bogaćenje... Zbog svega toga još jadnije zvuči premijerova borbena izjava kako sada "u petoj brzini idemo u EU". Izgleda da je protekle četiri godine uzimao zalet. Da bi nas sada u punoj brzini - zabio u zid.
Tomislav Klauški
Foto: Index