Premda je kršćanstvo danas podijeljeno u tri velike grane i tisuće grančica (zajednica, sekti, kultova), svima njima i dalje je zajedničko vjerovanje da je Isus doslovce ustao iz groba - i da će se to jednom dogoditi i s vjernicima. No, u danima ranog kršćanstva tu nije bilo jednoglasja, o čemu nam čak prilično jasno svjedoče i vrlo stari rukopisi, kao i sam Novi zavjet.
Evanđelja nam jasno kažu da sami apostoli nisu vjerovali kad su čuli od Marije Magdalene da je Isus ustao iz groba. Zapravo, izvorni završetak Evanđelja po Marku (16,8) kaže da su i žene koje su prve vidjele prazan grob (u toj verziji su uz Mariju Magdalenu još dvije žene) bile zbunjene i nisu nikome ništa rekle, jer nisu znale što da misle.
Kasniji nastavak Marka proturječno veli da se Isus ukazao samo Mariji, koja je onda pohitala prenijeti vijest apostolima, ali joj oni nisu vjerovali. Potom se ukazao još dvojici učenika, no, opet su naišli na skepsu apostola. Povjerovali su tek kad je Isus i njima osobno došao (16,14).
Slične motive nalazite i u ostalim Evanđeljima - apostoli su isprva nepovjerljivi, a onda ipak povjeruju.
Imajte u vidu da je Marko pisao oko 70. godine, Matej i Luka desetak godina kasnije, a Ivan negdje pri kraju prvog stoljeća. Svi su oni pisali za svoju publiku i indikativno je da se bave problemom sumnje u vijest o Isusovom uskrsnuću.
Evanđelja na neki način zrcale i situaciju u ranoj Crkvi, odgovaraju na pitanja koja su tadašnji kršćani postavljali i očito je među ranim čitateljima (odnosno, slušateljima, jer su većinom bili nepismeni) bilo onih koji su dvojili o uskrsnuću. Sva četiri kanonska Evanđelista otprilike kažu isto: i apostoli su dvojili, ali su se na kraju uvjerili.
Da je tema o uskrsnuću bila stvarni problem u ranoj Crkvi svjedoči nam i Pavlova Prva Poslanica Korinćanima, nastala dobra dva desetljeća prije Marka. Tu apostol javno proziva one koji vele da nema uskrsnuća mrtvih (15, 12).
Čini se da određena skupina kršćana u Korintu nije negirala Isusovo uskrsnuće, nego ideju da će i vjernici jednoga dana ustati iz mrtvih. Možemo samo nagađati kako je točno izgledala njihova teologija, vjerojatno su prihvaćali besmrtnost duše te im se uskrnuće činilo nepotrebnim. Imajte u vidu da ovi neimenovani vjernici nisu čitali Evanđelja, jer, kako rekoh, nisu tada još bila ni napisana. Slušali su Petra, Isusovu braću i još neke neimenovane misionare, a mi nemamo nigdje jasan zapis što su oni stvarno govorili.
Još su veći misterij izvjesni Himenej i Filet koje spominje Druga Timoteju 2,17-18, spis nastao desetljećima nakon Pavla (autor se lažno predstavlja kao Pavao). Njih dvojica su navodno tvrdila "da je uskrsnuće već bilo" - najvjerojatnije misleći na obećano uskrsnuće vjernika. A što su mislili o Isusovom uskrsnuću, je li i ono bilo doslovno?
To nas uvodi u priču o drugačijim kršćanima, za koje s pravom slutimo da su postojali praktički od početaka same Crkve. Njih se obično naziva gnosticima i po nekoj uvriježenoj klasifikaciji smješta ih se tek u drugo stoljeće, premda naznake da ima onih koji se hvale svojim znanjem (gnosis) nalazimo u već spomenutoj Prvoj Korinćanima (8,1). Sebi nisu zvali gnosticima, nisu zapravo ni bili neka posebna organizacija, nego se radilo o raznolikim i vrlo brojnim kršćanskim skupinama razasutim po cijeloj ranoj Crkvi. Da ste ih pitali kako se zovu, možda bi neki za sebe upotrijebili naziv duhovni (Pavao kritizira "duhovne" u 1Kor 2), prosvijetljeni i slično, ali prvenstveno su se smatrali kršćanima.
S obzirom da nisu bili zasebna organizacija nisu imali ni jedinstveni korpus vjerovanja. Kao što ni rana Crkva nije imala jedinstven korpus vjerovanja. No, čini se da je veliki dio njih uskrsnuće shvaćao prije svega u duhovnom smislu - baš kao i navedeni Himenej i Filet.
Svi znate priču o "nevjernom Tomi" iz Evanđelja po Ivanu (20,24-29). No, upravo se jedno od Evanđelja koje nije ušlo u kanon Novoga zavjeta naziva Tominim. Ne mislim reći da ga je stvarno pisao Isusov učenik Toma - baš kao što Marko, Matej i Ivan nisu pisali Evanđelja nazvana po njima. Spis se obično smješta u sredinu drugog stoljeća i donosi nam isključivo Isusove izreke, bez ikakvih dogodovština. Marljivi su istraživači zamijetili da su neke od tih izjava vjerojatno starije od onih koje nalazimo u kanonskim Evanđeljima i da bi mogle biti Isusove izreke u najizvornijem vidu.
Dakle, iako Toma nije Isusov suvremenik, njemu su tradicije o Isusu poznate barem kao i onima koji su imali sreću da im Evanđelja uđu u kanon i prodaju se u milijardu primjeraka.
Tomino Evanđelje ne spominje ni Isusovo nadnaravno rođenje, niti njegova čuda, smrt i uskrsnuće. Osnovna ideja spisa jest da se besmrtnost dobiva razumijevanjem Isusovih riječi (logion 1), da je Karljevstvo već posvuda, ali ga mnogi ne vide (113) i da onaj tko upozna istinu postaje Isus (108). Spoznaja istine znači besmrtnost, sada i ovdje, baš kao što je i Kraljevstvo već sada i ovdje tu. Jasno je da u tom kontekstu nema očekivanja budućnosti i uskrsnuća mrtvih - kao što je i jasno da su jedino bitne Isusove riječi, a ne nekakav čin ustajanja iz groba. Ideje nepoznatih nam Himeneja i Fileta sasvim su kompatibilne s onim što nalazimo kod Tome - tko je shvatio istinu, već je uskrsnuo.
Naravno, na sve ovo mnogi će odmahnuti rukom i reći kako Toma i slični nisu ni bili pravi kršćani. Takvu teza postala je službenom nakon dolaska Crkve na vlast u Rimu. Istina, nije bilo nekih pravih progona gnostičkih vjernika, ali su se spisi prestali prepisivati ili se jednostavno spaljivali, a Crkva je strogo definirala svoja vjerovanja i u kasnijim stoljećima progonila sve one pokrete (poput bogumila, katara i sličnih) koji su na ovaj ili onaj način nastavljali s tradicijama drugačijeg kršćanstva.
Za Tomu i slične nije se našlo mjesta u kanonu, tako da se po pitanju doslovnog uskrsnuća Isusa (u prošlosti) i vjernika (u budućnosti) došlo do već spomenutog jedinstva svih kršćana. A to jedinstvo uvjetovano je kompliciranom povijesti Crkve i sastavljanja Novog zavjeta, a ne nekim uvjerljivim dokazom.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.
Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.