FRANJO TUĐMAN nudio je ideju samostalne Hrvatske, Stjepan Mesić ideju europske Hrvatske, a kakvu ideju nude sadašnji predsjednički kandidati? I mnogo važnije, nude li je uopće?
Predsjednička kampanja tek započinje i možda je preuranjeno upuštati se u detaljnije seciranje političkih programa kojima će nas ove jeseni zatrpati kandidati za predsjednika Republike, ali legitimno je već sada zapitati se što birači zapravo očekuju.
Očekuju li blatnjavu Hrvatsku sa čuvenog "goebbelsova" plakata Milana Bandića? Očekuju li dinosaursku Hrvatsku u viziji Andrije Hebranga? Bezličnu Hrvatsku Ive Josipovića? Elitističku Hrvatsku Vesne Pusić? Histeričnu Hrvatsku Damira Kajina? Ili pak viziju Hrvatske kakvu je upravo ponudio Nadan Vidošević?
Pomalo paradoksalno zvuči činjenica da parolu o "krvi, znoju i suzama" svojim građanima nudi čovjek koji je svega toga u svom životu najmanje prolio
Prema onome što smo čuli od dugogodišnjeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore, (sada već) bivšeg HDZ-ovca, predsjednika Uprave Kraša, ljubitelja umjetnina i hedonista, ali čovjeka za kojim se vuku brojni repovi, trebala bi to biti ideja ekonomski suverene Hrvatske.
Ruku na srce, pomalo paradoksalno zvuči činjenica da parolu o "krvi, znoju i suzama" svojim građanima nudi čovjek koji je svega toga u svom životu najmanje prolio - izgradivši karizmu kao oličenje hedonizma i slatkog života - ipak je Vidošević bio prvi (a možda ostane i jedini) kandidat koji je naciji ponudio barem nešto suvislo. I barem nešto više od Josipovićeva "Ne znam što bih na Pantovčaku radio" i Hebrangova "Volim antifašiste, poštujem ustaše".
Na stranu to što je glavna vijest s objave Vidoševićeve kandidature njegovo izbacivanje iz HDZ-a. I što čovjek s dvadesetogodišnjim stažem u gospodarstvu mora tumačiti odakle mu bogatstvo, dok na to isto pitanje neće morati odgovarati Ivo Josipović, profesor, skladatelj i jedan od najbogatijih saborskih zastupnika.
Građanima treba političar koji neće tragati za naočalama kad mu zapravo treba dalekozor
Za ovu priču značajno je to što je barem netko od istaknutih kandidata pogodio trenutak kad hrvatskim građanima treba nešto više (zapravo, mnogo više) od ispraznog politikantstva. Ili po riječima samog Vidoševića, nešto više od "vatrogasnog vozila i mosta". Treba im vizija. Treba im lider. Treba im političar koji neće tragati za naočalama kad mu zapravo treba dalekozor.
Za budućnost Hrvatske nije presudno hoće li se treći predsjednik države svađati i miriti s premijerom, polemizirati sa Crkvom, slušati stranačkog vođu, dodvoravati se dijaspori, dijeliti darove po selima ili uživati u vlastitoj veličini. Presudno je hoće li novi šef države uspjeti manjak ustavnih ovlasti nadoknaditi državničkom vizijom. Hoće li demagogiju zamijeniti svježinom ideja i društvenu apatiju izliječiti novim nadahnućem. Riječju, presudno je hoćemo dobiti nekoga poput Baracka Obame?
U ovim olovnim vremenima gospodarska parola može u ušima očajnika zvučati kao evanđelje
Možda to nije Nadan Vidošević. Zapravo, to vjerojatno nije Nadan Vidošević, ali u ovoj utrci reduciranih očekivanja on je zasad jedini od svih kandidata ponudio suvislu priču. Nakon Tuđmanova koncepta samostalne i Mesićeva koncepta europske Hrvatske, Vidošević je ponudio treći koncept - ekonomski snažne Hrvatske. Istina, predsjednik Republike neće voditi makroekonomsku politiku zemlje, ali u ovim olovnim vremenima gospodarska parola može u ušima očajnika zvučati kao evanđelje.
U zemlji slijepih i jednooki čovjek je kralj, pa tako i u Hrvatskoj, zemlji bez lidera i ideja, čovjek poput Vidoševića može sličiti na vođu. Očito je da Hrvati zapravo ne znaju što mogu očekivati od predsjednika države - kao što ni mnogi kandidati za predsjednika države ne znaju točno što bi ponudili svojim građanima - no činjenica je da su i Tuđman i Mesić, uz sve zamjerke, mane i propuste, stvorili vojsku sljedbenika i štovatelja: Tuđman zbog stvaranja hrvatske države, Mesić zbog njezina otvaranja svijetu i demokratskim vrijednostima. Veliko je - i ključno - pitanje hoće li i treći predsjednik uspjeti ostvariti nešto što će mu osigurati sličan status.
Hrvatska nema lidera. Osuđena je na Jadranku Kosor i Stjepana Mesića na izlaznim vratima. A lider joj je nasušno potreban, gotovo u jednakoj mjeri kao u devedesetima i u desetljeću na izmaku. Možda ni taj nesretni Nadan Vidošević nije taj. Ali je trenutno od svih kandidata najbliži tome.