ŠTO JE najšokantnije u cijeloj priči o ubojicama Luke Ritza? Ne činjenica da među maloljetnicima u novozagrebačkim kvartovima ima huligana i nasilnika, to je već dobro poznata stvar. Ne činjenica da su u gluho doba noći pretukli dva slučajna prolaznika, jer se ti klinci stalno tuku, s kim god stignu, novo je samo to da su ovom prilikom žrtvu pretukli tako brutalno da je desetak dana kasnije preminula.
Nije iznenađujuće ni to što policija pet mjeseci nije mogla pronaći počinitelje, budući da nije bilo nikakvog motiva, a ovakvih huligana u svim dijelovima grada ima na tisuće. Bilo je to kao da traže iglu u plastu sijena.
Nije čak ni najšokantnije to što su huligani punih pet mjeseci šutjeli i time štitili ubojicu. Spoznaja da je uobičajena, gotovo tradicionalna tučnjava odjednom imala smrtni ishod pretvorila se u strah koji ih je blokirao do te mjere da nisu imali snage nikome prijaviti taj incident. Zajedništvo u zločinu, kao i strah od posljedica (bilo od sustava, bilo od prijatelja iz bande), bilo je dovoljno snažno da odoli i medijskom pritisku, i lecima koji pozivaju na otkriće ubojice, i molbama Ritzove obitelji.
Najšokatnija je činjenica da oni nisu jedini takvi huligani
Ne, od svega je ipak najšokantnija činjenica da oni nisu jedini takvi huligani i da se njihovim uhićenjem problem neće tako brzo promijeniti. Petorica mladića odgovorna za smrt Luke Ritza sada će biti izložena kaznenom progonu, medijskom linču, javnoj osudi, stigmatizirat će ih se, razapinjati, nazivati huliganima i ubojicama, strpat će ih u popravni dom ili zatvor, tražit će se da ih se, kako reče jedan forumaš, "pili tupom pilom na Trgu bana Jelačića".
Ali nije to najgore. Najgore je što ti klinci nisu izuzetak. Nisu oni neki zabludjeli pojedinci, nekakvi manijaci i čudovišta čijim će trpanjem iza rešetaka društvo riješiti problem, oprati ruke i samozadovoljno se pogledati u ogledalo. Ti klinci su danas gotovo pravilo.
Društvo plodno tlo za bujanje huligana, nasilnika i kriminalaca
Društvo s ovako iskrivljenom ljestvicom vrijednosti i promašenim obrazovnim sustavom, prožeto apatijom i beznađem, plodno je tlo za bujanje huligana, nasilnika i kriminalaca. Svi koji su odrasli u Novom Zagrebu, ali i u drugim zagrebačkim kvartovima bez obzira koliko bili udaljeni od centra, znaju o čemu se radi.
Što 15-godišnjaci mogu raditi u tim mračnim kvartovima? Bez ikakvih izazova i smjernica, bez podrške i nadzora roditelja koji - da stvar bude gora - ne moraju nužno biti nasilnici i alkoholičari, bez aktivnosti koje će ih maknuti s ulice, oni mogu jedino sjesti na klupu, otvoriti dostupno im pivo i smišljati kako će biti frajeri, kako će ispucati energiju i samim time, kako se izboriti za svoj položaj u društvu. A sve to najlakše će postići tučnjavama i kriminalom. To će učvrstiti njihov osjećaj zajedništva i pripadnosti nekoj grupi. To je ujedno i linija manjeg otpora: za njih same, za njihove roditelje koji se ne moraju njima baviti, kao i za cijeli sustav koji im ne želi pomoći ni kroz medije, ni sportove, ni edukaciju, ni dodatne aktivnosti, niti im otvara bilo kakvu perspektivu.
Jedan ubije, svi šute. Tko odbije, izopćen je
Ti klinci, a takvih ima zaista mnogo, osuđeni su stoga na svoje mračno igralište u Travnom, Dugavama, Sloboštini, na Pešćenici, na Jarunu i u mnogim drugim kvartovima, osuđeni su jedni na druge i samim time, prisiljeni da vuku jedan drugog. Jedan je željan tučnjave, svi se tuku. Jedan krade svi kradu. Jedan ubije, svi šute. Tko odbije, izopćen je.
Daljnji razvoj zapravo je sasvim logičan. Ovi klinci otići će u dom ili zatvor. Tamo će se kaliti za buduće kriminalce. Tko se izdvoji iz grupe, bit će pretučen i na leđima će mu se upaljačem ugravirati riječ "druker" (kao onom klincu iz Doma na Lošinju prije nekoliko godina). Vratit će se u kvart kao još veći frajeri jer onako obilježeni drugog izbora neće imati. Neće nastaviti školovanje ni upisati fakultet, nitko ih neće zaposliti, jedini tko će ih prigrliti bit će mafijaši željni svježih nasilnika.
Kaznom ubojicama Ritzu zatvorit ćemo oči pred činjenicom da ovakvih klinaca ima na tisuće
Društvo će se iskaliti na njima, pribit će ih na stup srama, tražit će se duge kazne i misliti kako je time problem riješen. Upravo suprotno. Time će se samo zatvarati oči pred činjenicom da ovakvih klinaca među nama ima na tisuće. I tuku se svake večeri, kradu, pljačkaju, zastrašuju, odlaze na nogometne utakmice, tamo se opet tuku i pozivaju na ubojstvo, odlaze na gostovanja i tamo se tuku pa se time kasnije hvale (kao ovih dana odvjetnik Ljubo Pavasović ili Dinamov čelnik Zoran Mamić). I zapravo samo čekaju da jednog dana netko istuče njih. Možda i s tragičnim ishodom.
Zar bi kazna ubojicama Luke Ritza, bez obzira na to koliko bila zaslužena, nešto suštinski promijenila? Koliko god društvo zatvaralo oči pred time, oni su zapravo žrtve sustava. Kao što je Luka Ritz bio njihova žrtva. I njima zapravo treba pomoći da ne postanu ubojice. U suprotnom, oni će se množiti u mraku zagrebačkih kvartova, množit će se i njihove žrtve, punit ćemo naše zatvore i domove, a zapravo nećemo činiti ništa drugo nego ubrzavati taj žrvanj koji nas melje. Sve dok jednog dana ne samelje čitavo društvo.
Foto: Index