Bivši diktator protjeran je iz Ugande 1979. godine, najprije u Libiju, potom u Irak i naposljetku u Saudijsku Arabiju, gdje mu je odobren boravak pod uvjetom da se ne bavi politikom.
Nekadašnji boksački prvak u superteškoj kategoriji i vojnik u britanskoj kolonijalnoj vojsci, Amin je na vlast došao 25. siječnja 1971. godine, svrgnuvši tadašnjeg predsjednika Miltona Obotea, dok je Obote bio izvan zemlje.
Uslijedio je nasilnički režim povezan, među ostalim, i s palestinskim terorizmom, što je 1979. dovelo do izraelske akcije spašavanja otetih talaca u toj zemlji.
Udruge za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da je tijekom Aminove vladavine od 1971. do 1979. godine ubijeno oko pola milijuna ljudi.
Obote ga je jednom nazvao "najvećim nasilnikom što ga je ikad rodila jedna Afrikanka", a bivši je američki predsjednik Jimmy Carter rekao da su događaji tijekom njegove vladavine "zgrozili čitav civilizirani svijet".
Stanovnici Ugande na početku su pozdravili dolazak Amina na vlast, no njegova nasilnička narav došla je do izražaja već 1972. godine, kada je iz zemlje protjerao desetke tisuća Azijaca, koji su kontrolirali nacionalno gospodarstvo. U nedostatku vlastite poduzetničke klase, ta istočnoafrička zemlja ubrzo je upala u gospodarski kaos.
Amin se proglasio doživotnim predsjednikom zemlje s 24 milijuna stanovnika, sam se odlikovao visokim državnim odličjima i vladao zemljom "čeličnom rukom", ubijajući stvarne i izmišljene neprijatelje. Svjedoci kažu da su njihova tijela bacana u Nil, jer nije bilo vremena za iskapanje dovoljno grobova.
Bivši diktator proglasio se "Velikim ocem" nacije, a 1975. godine čak je bio izabran na jednogodišnju dužnost predsjednika Organizacije afričkoj jedinstva, unatoč protivljenju nekih članica.
Ostat će zapamćene njegove izjave kako je "Hitler s pravom spalio šest milijuna Židova" i želja "za brzim oporavkom" upućena bivšem američkom predsjedniku Nixonu nakon afere Watergate.
Prevelike ambicije koštale su Amina gubitka vlasti. Naime, nakon neuspjelog pripajanja dijela susjedne Tanzanije 1978. godine, tanzanijske snage u protunapadu svladale su ugandsku vojsku i doprle do glavnog grada Kampale.
Amin je pobjegao u Libiju, potom u Irak i konačno u Saudijsku Arabiju, gdje se nastanio u vili u luci Jeddah na Crvenom moru. Tamo je živio luksuznim životom, okružen s četiri žene, brojnim slugama, automobilima i vozačima koje je plaćala saudijska vlada.
U jednom od rijetkih intervjua, Amin je svojedobno jednom ugandskom listu rekao da obožava svirati harmoniku, pecati, plivati i čitati Kuran. Po njegovim riječima, čak je i većina njegove hrane, uključujući svježu kasavu te kasavino i prosino brašno, stizalo iz Ugande.
Bivšeg diktatora Ugande moglo se ponekad vidjeti u šetnjama obalom i na molitvi u obližnjoj džamiji.