Foto: ISIS
ISIS se od skupine organiziranih militanata na Bliskom istoku pretvorio u najbolje organiziranu terorističku organizaciju s ćelijama na europskom tlu. Zapad posljednjih nekoliko mjeseci ratuje s teroristima, no o dugotrajnom vojnom planu malo se čuje. CNN analizira zašto ne postoji jednostavno rješenje za sirijsku krizu.
Islamska država i sirijski režim imaju malen broj protivnika. Na terenu je tek nekoliko desetaka vojnih jedinica, a njihova je odanost čvrsta. Radi se o velikom koaus, no nekoliko "igrača" odskače, često zbog loših razloga, piše CNN.
Najveća sunitska-arapska sila protiv njih naziva se Jaish al-Fateh. To je savez koji uključuje umjerene struje, one nešto radikalnije (poput Ahrar al Shama koji su osudili napade u Parizu), te al Nusre, al-Qa’idine podružnice u Siriji.
Jaish al-Fateh je na neko vrijeme zaustavio sve operacije nakon što se jedan dio saveza nije slagao s njegovim stavom protiv Islamske države.
Za to vrijeme, male grupe koje je Zapad nazivao "umjerenima" pomaknute su ustranu, dok su njihovi izvori financiranja smanjeni. Nova sirijska sila koja je produkt 500 milijuna dolara vrijednog Pentagonovog programa obučavanja i naoružavanja, proizvela je svega 54 borca u Siriji. Nakon nekoliko sukoba i prebjega, proamerikanizirana skupina ostala je na tek pet boraca.
Druga umjerena skupina, Sirijska demokratska fronta, također je malena i slabo opskrbljena. Kritičari ih odbacuju kao skupinu sunitskih Arapa koja želi stvoriti iluziju da su kurske postrojbe uz koje se bore više multietničke nego što zaista jesu.
Zbog svega toga u Siriji trenutno ne postoji mnogo proameričkih grupa. Assadov režim sada se bori zajedno s Hezbollahom, radikalnom skupinom koju SAD smatra terorističkom organizacijom, ali i iranskom milicijom, koja se borila protiva Amerikanaca u Iraku. Al Qaeda je vojno najučinkovitiji dio saveza protiv Assadova režima, a tu je i ISIS. Mnogi pak na Kurde gledaju kao na najbolje saveznike protiv ISIS-a, no pitanje je koliko oni mogu napraviti.
Kurdi nisu rješenje problema
Kurdi nemaju baš povjerenja prema glavnoj skupini koju SAD treba zastupati, a radi se o sunitskim Arapima. Oni su u Iraku i Sriji skupina čije je razočaranje u alavite i šijitski režim u Damasku, kao i većinom šijitsku vladu u Bagdadu, dalo Islamskoj državi kisika za postojanje.
Kad je Asadov režim bombardirao sunitske civile na početku sirijskog građanskog rata, što se nastavilo na dnevnoj bazi već godinama, al-Qa’ida i ISIS su se tim ljudima predstavili kao zaštitnici. Suniti su manjina u Iraku, ali većina u Siriji. Bez njihove sradnje, ne može se očekivati slamanje Islamske države, analizira CNN. Suniti isto tako ne vjeruju Kurdima. Oni su u Siriji surađivali s režimom od njegovo početka, ili su barem sklopili dogovor o međusobnom nenapadanju.
Kurde zanima stvaranje njihove vlastite domovine na sjeveru Sirije, koju nazivaju Rojava, što znači da ne možemo računati da će ako/kad oslobode zemlju od ISIS-a poželjeti dobrodošlicu sunitima koji su tu prije bili nastanjeni.
Sličan problem postoji i u Iraku. Jedan kurdski zapovjednik rekao je reporeteru CNN-a kako osjeća da su svi sunitski Arapi na tom području simpatizeri ISIS-a.
Upravo je ovo nepovjerenje ključan problem i kamen spoticanja za sve one koji zagovaraju korištenje Kurda za kopneni napad na ISIS. Kako zaključuje novinar CNN-a, ne možete očekivati da ćete napasti Raqqu, grad sunitski Arapa, pobijediti ISIS, a zatim biti u prilici upravljati velikom, ljutom sunitskom populacijom. Zato je suradnja sa sunitskim Arapima prijeko potrebna, a vrlo je malo njih s kojima Sjedinjene Države ustvari žele surađivati.
Tuska je član NATO-a, a predstavlja dio problema
To što su dopustili džihadistima da preplave Siriju 2013. turska je velika greška, a rezultirala je usponom Islamske države, piše CNN. Tursko-sirijska granica postala je slaba i Turci su više zainteresirani za borbu protiv Kurda u Turskoj, Iraku i Siriji, koje smatraju teroristima, nego što su zainteresirani za rat protiv ISIS-a.
Ovo se promijenilo otkako je ISIS u listopadu napao Ankaru, tursku prijestolnicu, te postao sve nasilniji na jugu Turske.
SAD je mjesecima s Turskom pregovarao korištenje zračne bate Incirlik na jugu zemlje iz koje su kasnije krenuli u zračne napade u Siriji i Iraku. Radi se o prednosti koju je službeni Washington očajnički trebao, ali bez obzira što je Turska članica NATO pakta, bilo je zastoja u pregovorima.
Ako se granica Turske i Sirije ne zatvori, ISIS može nastaviti snabdijevati “kalifat” s novim borcima i slati ih na Zapad. Zatvaranje 900-kilometarske granice je ključan početak, ali on se još nije dogodio.
Obamina strategija nije baš blistava, ali možda je najbolja opcija
Na sastanku G20 u Antaliji, Obama je zvučao kao da pokušava opravdati američku politiku zračnih udara i instruktora specijalnih snaga koje obučavaju sirijske protivnike Assadovom režimu. Malo ljudi vjeruje da takva politika funkcionira. Obamin izazov ljudima da prezentiraju ozbiljne i efektivne alternative tim udarima bio je razborit.
Ipak, nakon Iraka i Afganistana, američka javnost neće prihvatiti još jednu vojnu okupaciju neprijateljskog teritorija. Zračni udari i operacije specijalnih snaga s vremenom ostave traga kod neprijatelja, kao što je to bio slučaj u Afganistanu. Neki zapadni dužnosnici znali su govoriti da su noćni napadi na talibane zapravo i preučinkoviti. Uništavali su zapovjednu strukturu, čime je u neprijateljskim redovima bilo sve manje zapovjednika koji su mogli upravljati i smirivati mlade pobunjenike.
Amerikancima treba vremena, dok Francuzi čekaju brzo osvetu. SAD-u treba i da zadrži ulogu vođe u uništavanju Islamske države. Pravog odgovora, međutim, još uvijek nema.
Najbolje vrijeme za intervenciju bila je 2012. godina, prije ISIS-a. Vrijeme kad je pobuna u Siriji bila umjerena, dok Assadov režim nije imao tako snažnu podršku Irana i Rusije. Sada je za to prekasno, piše CNN.
Mora postojati lokalno rješenje
Islamska država je radikalna organizacija koja koristi kaos u Siriji i Iraku kako bi pronašla utočište. Kaos je uzrokovala mnogo šira bitka Irana i Saudijske Arabije oko premoći u regiji.
Obje nacije imaju staro vodstvo, veliki broj mladih i zabrinjavajuće financije nakon globalnog sloma cijena nafte. Svaka nacija pokušava doći ispred one druge što je prije moguće, a kao što to pokazuje primjer Iraka, Zapad je prilično beskoristan u zauzimanju i vođenju država Bliskog istoka. Saudijska Arabija i Iran to znaju i ne vide to kao realnu mogućnost u budućnosti.
SAD je svjestan ovog regionalnog problema, zbog čega se oslanja na mirovne pregovore u Beču, kada će Iran i Saudijska Arabija sjesti na isti stol i pokušati se dogovoriti oko osnovnih točaka sirijske budućnosti.
Sama regija morat će pronaći rješenje za kaos i nemir, budući da Zapad neće moći samo tako nametnuti mir, zaključuje CNN.