I OVE su se godine 27. siječnja, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, mogle čuti brojne prigodne izjave političara svih stranačkih boja.
O mukotrpnoj, cjeloživotnoj i dosad potpuno neuspješnoj bici da vrate dio obiteljske imovine koje su obitelji Herman prvo oduzeli ustaše, a potom i nacionalizirale komunističke vlasti za Točku na tjedan na N1 televiziji govorili su Ivanka Herman i Ivan Štekl, direktni potomci Malvine Herman koju su ustaše izbacili iz vile u centru Zagreba u svibnju 1941.godine, neposredno nakon što je osječkom muzeju i Gipsoteci "donirala" zbirku od najmanje 73 umjetnine - među kojima su i slike Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Vladimira Becića, Bele Čikoš-Sesije, Otona Ivekovića (prema spisu Ponova).
Iz stančića na periferiji Novog Zagreba gospođa Ivanka Herman desetljećima vodi bitku za obiteljsku imovinu koju su obitelji Herman prvo oduzeli ustaše, a potom dobrim dijelom nacionalizirale komunističke vlasti.
Vitalna 81-godišnjakinja živi vrlo skromno. Njenu baku Malvinu ustaše su izbacili iz vile u centru Zagreba i oduzeli joj dom na adresi Slavujevac 5. "O tome se nije puno govorilo u obitelji, nije se smjelo… Ja znam samo da je prabaka umrla, a baka se ubila nakon što su je izbacili iz kuće", govori Ivanka Herman o sudbini svoje bake Malvine.
I sama, iako tek beba, rođena u svibnju ’41., jedva je preživjela Drugi svjetski rat u Zagrebu. "Tijekom rata su dolazili i tražili gdje je židovsko dijete, a ja sam spavala u ormaru. To je priča koju su meni pričali", priča dalje gospođa Ivanka.
Nakon pada ustaša u njihov dom se uselio partizanski general
Dom obitelji Herman na Slavujevcu padom ustaškog režima, 1945., dan je jednom partizanskom generalu na korištenje, a potom je razdijeljen stanarima sa stanarskim pravom. Komunističke vlasti za privatno vlasništvo nisu imale sluha.
"Ne da mi nije vraćeno, nego moj je otac ’30. i neke digao garažu kad je dobio auto i ja sam nakon 30 godina uspjela dobiti ključeve te garaže.
A stan? "To ne. Kad je umro jedan od ljudi koji su tamo imali stanarska prava, ja sam tražila od države da dobijem stanarsko pravo jer živio je pola u državnom, a pola u mom vlasništvu. Tada sam dobila odgovor da podstanari koji su kod njega živjeli imaju veća prava na to nego ja, koja sam vlasnica", priča dalje Ivanka Herman.
Ni dolaskom hrvatske države stvar nije riješena – spor među vlasnicima i stanarima sa stanarskim pravom nikada nije adekvatno riješen. Gospođa Ivanka Herman vlasnica je četvrtine vile na Tuškancu, ali ne zna se koji joj dio te kuće pripada jer, kad su vilu obitelji Herman pretvorili u stanove, nije etažirana. Sada tamošnji stanari sa stanarskim pravom tvrde da oni ne žive u njenom dijelu jer se ni ne zna koji je dio njen.
"Ja sam vlasnik koji ne može unutra i nemam naknadu, odnosno imam neku malu od jednog stanara koja iznosi onoliko koliko danas košta jedna turska kava", objašnjava gospođa Herman.
"Donirana" bogata zbirka umjetnina
Relativno nedavno, kada su otvoreni arhivi u Ministarstvu kulture, izašli su na vidjelo podaci i o umjetninama Malvine Herman. Udovica Herman u svibnju ’41. dobila je potvrdu od ustaških vlasti da je 73 umjetnine, među kojima su djela Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Vladimira Becića, Bele Čikoš-Sesije, Crnčića, Ivekovića, Vanke, Filakovca, donirala za osječki muzej.
Istog dana izbačena je iz svog doma. Ivanka Herman o toj je zbirci i događaju znala gotovo pa ništa.
"O toj zbirci ja ne znam ništa, sjećam se da se u obitelji samo spominjalo da je baka to poklonila da se formira… kako se ono kaže, nedostaje mi riječi, ta zbirka", kazala je. Na pitanje namjerava li se interesirati i za tu imovinu, Ivanka odgovara: "Recite mi kako i na koji način, ja o tome ne znam ništa", sliježe ramenima 81-godišnja Ivanka.
Obitelj Herman gubi snagu za daljnju borbu za svoje obiteljsko nasljeđe. "Ne vidim osnova, na osnovu čega bih tražila dalje kada desetljećima ne mogu dobiti dvije sobe i kuhinju u onome što je moje vlasništvo", kaže Ivanka Herman.
"Punih 40 godina mi se borimo za ono što je naša imovina. Ako bismo sad pokrenuli i to novo pitanje (op.a. oduzetih umjetnina) i ako bi to trajalo sljedećih 40-50 godina… ne vidim koristi od toga", dodaje Ivankin sin Ivan.
I doista, koristi nema. Kako desetljeća prolaze, i koristi i smisla i pravde – sve je manje unatoč velikim parolama.