Ako je Hrvatska doista postala europsko smetlište, statistika za 2024. to ne pokazuje: iz zemlje je otišlo oko 90.000 tona otpada više nego što je u nju ušlo. Međutim, to nije dokaz da nema nikakvih problema. Isti sustav u kojem neka hrvatska tvornica legalno uvozi staro željezo, papir ili otpadno drvo kao sirovinu može se zlorabiti tako da opasan otpad završi zakopan u Lici.
Prema podacima Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju zabilježen je porast uvoza otpada, no kontinuirano je rastao i izvoz. Od 2015. godine uvoz otpada samo je dvaput nadmašio izvoz na godišnjoj razini, i to za otprilike pet posto.
Tako je 2024. godine, posljednje za koju postoje službeni podaci, Hrvatska uvezla 871.255 tona otpada, od čega oko 7100 tona opasnog otpada uz prethodno odobrenje. Pet hrvatskih tvrtki realiziralo je 2024. uvoz opasnog otpada: C.I.A.K., Holcim, NEXE, Premifab i Spectra-Media. Najveći dio uvezenog neopasnog otpada, više od polovine, čine metal, papir, karton i drvo koje domaće tvrtke prerađuju i koriste kao sekundarnu sirovinu u proizvodnji.
Tijekom iste godine iz Hrvatske je izvezeno 961.442 tone otpada, a opasni otpad činio je 26.851 tonu, odnosno 2,8 posto ukupne količine. Sav izvezeni opasni otpad završio je u drugim članicama Europske unije, najviše u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj i Mađarskoj.
Hrvatska ne može potpuno zabraniti uvoz otpada
Pritom treba naglasiti da Hrvatska ne može jednostavno zabraniti uvoz svih vrsta otpada iz drugih članica EU-a, niti bi to bilo dobro za hrvatsku industriju. Prekogranični promet otpadom unutar EU-a reguliran je europskim propisima. Otpad se smatra robom i nijedna članica ne može općom zabranom spriječiti ono što europski propisi dopuštaju.
Od 21. svibnja 2026. primjenjuje se nova Uredba EU 2024/1157 o pošiljkama otpada, koja uvodi različite prekogranične režime ovisno o vrsti otpada i tome ide li otpad na zbrinjavanje ili oporabu (ponovno korištenje otpada kao sirovine ili izvora energije). Za otpad namijenjen zbrinjavanju pošiljke su načelno zabranjene, osim ako nadležna tijela daju suglasnost. Za otpad koji ide u oporabu postoji postupak prethodne suglasnosti, ovisno o stupnju toksičnosti.
Oporaba znači da se otpad upućuje za neku korisnu svrhu poput recikliranja, kompostiranja ili spaljivanja i time zamjenjuje materijal ili energiju koji bi se inače morali pribaviti iz drugih izvora. Zbrinjavanje znači konačno ukloniti otpad na odlagalištu, skladištu ili spalionici bez energetskog iskorištavanja.
Hrvatska, međutim, ne mora prihvaćati svaki otpad koji joj netko želi poslati. Zakon već zabranjuje neke kategorije, primjerice isporuku opasnog otpada i miješanog komunalnog otpada radi zbrinjavanja, a ministru daje mogućnost da dodatno ograniči pojedine tokove ako ugrožavaju domaći sustav gospodarenja otpadom ili javno zdravlje.
Zašto hrvatska industrija treba uvozni otpad?
Zabrana uvoza otpada bila bi štetna i po hrvatsku industriju. Samo postojeća postrojenja za energetsku oporabu imaju dozvoljene kapacitete od gotovo 400.000 tona godišnje, a najveći potrošači su cementare.
Našički NEXE je samo u 2023. energetski oporabio 58.000 tona otpada, Holcim u Koromačnu danas troši desetke tisuća tona i planira doći do oko 60.000 tona godišnje, a CEMEX u Kaštel Sućurcu i Solinu više od trećine energije za cement već dobiva iz alternativnih goriva.
Hrvatska može imati previše otpada, a u isto vrijeme uvoziti otpad koji joj treba
Cementarama pritom ne treba bilo kakvo smeće, nego gorivo iz otpada točno određenih svojstava. Svaka pošiljka mora zadovoljiti kriterije kvalitete i sastava, uključujući ogrjevnu vrijednost te sadržaj vlage, klora, sumpora i teških metala, a postrojenja koja spaljuju otpad podliježu posebnim pravilima o temperaturi izgaranja, nadzoru procesa i graničnim vrijednostima emisija.
Osim toga, nekvalitetan ili opasan otpad mogao bi oštetiti peći. Procjena je da bi iz ukupnog komunalnog otpada, kojeg Hrvatska godišnje prikupi oko 1,9 milijuna tona, tek oko 20 posto moglo postati dovoljno kvalitetno gorivo za postojeća postrojenja.
To objašnjava i prividni paradoks: Hrvatska može istodobno imati previše vlastitog otpada i uvoziti otpad koji industriji treba. Tvornici nije bitno gdje je staro željezo dobilo status otpada. Bitno joj je koliko košta, kakve je kvalitete, odgovara li njezinu procesu i može li ga dobivati u dovoljnoj količini.
Razlika između legalne trgovine i ilegalnog zbrinjavanja
Zato pitanje uvoza otpada nema jednoznačan odgovor. Uvoz čistog metalnog otpada u hrvatsku ljevaonicu i ilegalno zakopavanje opasnog otpada dvije su potpuno različite stvari. Prvo može smanjiti potrošnju primarnih sirovina i energije i predstavlja poželjan dio kružnog gospodarstva. Drugo je suprotnost gospodarstvu i predstavlja kazneno djelo.
Siva zona počinje upravo između riječi "oporaba" na dokumentu i onoga što se s otpadom stvarno dogodilo. Pošiljka može uredno i legalno prijeći granicu, doći do registriranog subjekta i još uvijek završiti potpuno drukčije od onoga što dokumentacija sugerira. Upravo takav privid zakonitosti dogodio se u Gospiću.
Bez obzira na podatak Državnog inspektorata da je od 2020. do 2025. godine inspekcija zaštite okoliša pregledala ukupno 2610 pošiljaka i otkrila čak 1611 nezakonitih pošiljaka otpada, odnosno gotovo 62 posto, sustav nije bio sasvim bez nadzora.
Nezakonita pošiljka ne mora nužno biti ilegalni opasni otpad, ali...
Problem je bio u tome što nadzor, dozvole i postojeća dokumentacija nisu osigurali pouzdano praćenje kretanja otpada do konačne obrade i nisu spriječili da enormne količine otpada završe tamo gdje nisu smjele.
Isto tako, to ne znači da je 62 posto ukupnog otpada koji ulazi u Hrvatsku ilegalno. Inspekcijski nadzori su ciljani, a obuhvaćaju uvoz, izvoz i provoz te se provode i naknadno kod tvrtki. Nezakonita pošiljka može se odnositi na različite prijestupe, uključujući nepravilnu klasifikaciju ili dokumentaciju. Nije svaki takav slučaj kaznenopravno sličan gospićkom.
Europa i Hrvatska upravo pokušavaju zatvoriti prostor u kojem se legitimna trgovina otpadom može pretvoriti u paravan za ilegalno zbrinjavanje. Nova europska pravila pojačavaju digitalnu praćenje prekograničnih pošiljaka, a od sutra dolazi i važna promjena u Hrvatskoj.
Nije bitko tko ga je preuzeo prvi, nego tko ga je riješio zadnji
Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o gospodarenju otpadom objavljen je 31. kolovoza i stupa na snagu sutra - 8. rujna. Primatelj otpada morat će pošiljatelju dostaviti podatke o konačnoj obradi: naziv i OIB konačnog obrađivača, njegovu ovlast za obradu te pošiljke, datum završetka obrade i konačni postupak obrade.
To ide ravno u srž problema koji je razotkrio Gospić: više ne bi smjelo biti dovoljno dokazati kome je otpad predan na prvom koraku, nego što se s njim dogodilo na posljednjem. No ni najbolji elektronički obrazac neće pomoći ako se podaci ne provjeravaju, ako kapaciteti postoje samo na papiru ili ako inspekcija reagira tek kada se deseci tisuća tona opasnog otpada već nađu pod zemljom. Praćenje kretanja otpada nije pospremanje papira u registrator, nego sposobnost države da za svaku spornu tonu utvrdi gdje je završila.