Keir Starmer, koji je danas podnio ostavku na mjesto britanskog premijera, nekoć je smatran vođom koji će donijeti pragmatizam i stabilnost Ujedinjenom Kraljevstvu nakon godina političkog kaosa, ali mnogi birači i članovi Laburističke stranke ubrzo su ga vidjeli kao čovjeka bez uvjerenja i jasnog smjera, analizira Reuters.
Nakon što je 2024. godine doveo Laburističku stranku na vlast s najvećom parlamentarnom većinom u modernoj povijesti Britanije, Starmer se usredotočio na kontroliranu stagnaciju i u ono što je vjerovao da je moguće postići, umjesto da postavi jasnu viziju buduće Britanije.
Mnogi birači i članovi njegove stranke ubrzo su ga vidjeli kao čovjeka bez uvjerenja i jasnog smjera, reklo je više od 20 ljudi iz stranke. Nije imao velike ideje.
Bivšeg odvjetnika napadale su konkurentske laburističke frakcije, interesni krugovi su vršili pritisak nad njim i krivo su ga shvaćali oprezni birači, od kojih su mnogi mrzili ono što su smatrali njegovom neodlučnošću i robotskim nastupima.
Suprugu pitao za savjet
Starmer se sve više obraćao svojoj supruzi Victoriji za pouzdan savjet. Dana 12. svibnja, pet dana nakon što su katastrofalni rezultati lokalnih izbora za laburiste potaknuli pozive Starmeru da podnese ostavku, dugo je ručao s njom i izašao odlučan da se nastavi boriti.
No, čini se da ga je vikend proveden u seoskoj rezidenciji u Chequersu sa suprugom nagovorio da promijeni smjer, prikloni se neizbježnom i podnese ostavku.
Na vratima svog ureda i rezidencije u Downing Streetu, 63-godišnji Starmer rekao je da će učiniti sve kako bi omogućio uredan prijenos vlasti na sljedećeg čelnika laburista. Očekuje se da će to biti njegov suparnik Andy Burnham, bivši gradonačelnik Velikog Manchestera. "Moja ostavka sada postavlja pitanje jesam li ja u najboljoj poziciji da nas vodim do sljedećih općih izbora, čuo sam odgovor svoje parlamentarne stranke na to pitanje i taj odgovor prihvaćam s poštovanjem", rekao je odlazeći britanski premijer novinarima.
Starmer je 2015. postao laburistički zastupnik u dobi od 52 godine, a samo pet godina kasnije izabran je za vođu stranke nakon najgoreg izbornog rezultata od 1935. pod prethodnikom, lijevim veteranom Jeremyjem Corbynom, opterećenim optužbama za antisemitizam i pogrešnu politiku glede brexita.
Uvjerljiva pobjeda ili samo poraz torijevaca
Svoje iskustvo vođenja Krunskog tužiteljstva, neovisnog tijela koje savjetuje policiju i procesuira kaznene slučajeve, iskoristio je kako bi pokušao modernizirati Laburističku stranku.
Kao ravnatelj Državnog tužiteljstva (DPP), Starmer je strateški napao problem - prvo se riješio navodnog antisemitizma i suočio s podjelama u stranci, financijski je podigao organizaciju na noge, doveo najbolje laburističke zastupnike u svoj tim i konačno usvojio politike za rješavanje potreba Britanije.
Nakon 14 godina unutarnjih sukoba, brexita i pet premijera u osam godina, konzervativci su se gotovo uništili kao stranka i tada je Laburistička stranka došla na vlast.
"Sve u svemu, ovo više sliči na izbore koje su konzervativci izgubili nego na izbore koje su laburisti dobili", rekao je 2024. godine John Curtice, najpoznatiji britanski anketar.
Birači nisu vidjeli dalje od gafova
Kako su mjeseci prolazili, Starmer je pokušavao govoriti o postignućima svoje vlade - poboljšanju uvjeta rada, smanjenju lista čekanja za zdravstvene usluge i nadziranju ekonomskog okruženja u kojem bi se kamatne stope mogle smanjiti.
Međutim, bivši pomoćnik je rekao da Starmer nije uspio ponuditi "odredište" s kojeg bi birači mogli razumjeti i vidjeti smisao u njegovim odlukama. Njegove politike činile su se više kao ublažavanje štete počinjene od prijašnjih vlada negoli stvarna vizija reforme i zaokreta Britanije.
Birači nisu mogli vidjeti dalje od gafova glede donacija, političkih zaokreta i imenovanja laburističkog veterana Petera Mandelsona unatoč njegovim poznatim vezama s pokojnim američkim osuđenim pedofilom Jeffreyjem Epsteinom.
Zbog skandala s Mandelsonom izgubio je neke svoje najbliže savjetnike, uključujući bivšeg šefa kabineta Morgana McSweeneyja. Nakon što je otpustio visokog dužnosnika u ministarstvu vanjskih poslova, njegov odnos s britanskom državnom službom se pogoršao.
Starmer se bolje snašao na međunarodnom planu.
Što se tiče ruske invazije protiv Ukrajine, neki europski čelnici pohvalili su ga zbog pomoći u vođenju nacija "koalicije voljnih" koje su spremne pomoći u slučaju mirovnog sporazuma, a uz francuskog predsjednika Emmanuela Macrona predvodio je pregovore o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca.
Odlazeći britanski premijer imao je i određenog uspjeha u pridobivanju američkog predsjednika Donalda Trumpa, često ciljajući na njegov ego. Pozvao ga je u drugi službeni posjet Britaniji i hvalio njegove napore da donese mir u Ukrajini i okonča druge sukobe.
No to je ubrzo rezultiralo Trumpovim ismijavanjem Starmera, koji mu je rekao da on nije Winston Churchill nakon što je odbio uvući Veliku Britaniju u američko-izraelski rat s Iranom.