Lucijan Carić je stručnjak za informatičku sigurnost te suvlasnik DefenseCodea
PRIJE mjesec dana nadobudni je nizozemski poduzetnik sa splitskom adresom na LinkedInu pisao Plenkoviću da, po uzoru na Estoniju, omogući izdavanje viza digitalnim nomadima koji bi privremeno radili u Hrvatskoj, punili njen proračun i pokretali gospodarstvo. Rečeno, učinjeno. Kao svaki mudri vođa, Plenković, koji nepogrešivo prepoznaje mogućnosti dobrog PR-a, primio je Jana de Jonga i brzopotezno obećao kako će Hrvatska "među prvima u svijetu" regulirati boravak digitalnih nomada.
>> Plenković: Među prvima u svijetu ćemo zakonski regulirati boravak digitalnih nomada
Digitalni nomadi su ljudi koji teoretski mogu raditi bilo gdje u svijetu, udaljeno i neovisno od lokacije svog poslodavca, koristeći telekomunikacijske tehnologije. Mislim da je romantična vizija digitalnog nomada s jednom rukom na kompjuteru, a drugom na koktelu dok sjedi pored bazena ispred vile na Kanarima, ili na jahti usidrenoj na Baliju, miljama daleko od stvarnosti. Prije svega, digitalno nomadstvo je stil života dostupan onim pojedincima čiji posao nije vezan uz stalno mjesto boravka niti zahtijeva posebnu opremu ili infrastrukturu.
Biraju lokacije s niskim životnim troškovima
Digitalni nomadi biraju lokacije s niskim životnim troškovima, ali razumnom sigurnošću i dostupnom potrebnom telekomunikacijskom infrastrukturom. Radi se o ljudima koji u pravilu optimiziraju troškove uz benefit života na interesantnim i lijepim mjestima, a ne o putujućim bogatašima. Kako digitalno nomadstvo do sada nije bilo posebno pravno regulirano, njihov status bio je u sivoj zoni jer su u zemljama "primateljicama" boravili na turističkim vizama.
Estonija je prva pokušala regulirati to pitanje, omogućivši izdavanje privremenih radnih dozvola u trajanju do godine dana digitalnim nomadima koji za vrijeme boravka u Estoniji neće raditi za lokalne poslodavce, već za strane. Uvjet je da se posao može obavljati udaljeno putem telekomunikacijskih tehnologija, a postavljen je i cenzus za primanja koja moraju biti najmanje 3504 eura mjesečno u bruto iznosu, tijekom šest mjeseci koji prethode traženju ove privremene radne dozvole.
Odlučili su, preko noći, pretvoriti Hrvatsku u Estoniju
Tako je, temeljem prijedloga Jana de Jonga, Plenković potezom pera Hrvatsku odlučio pretvoriti u Estoniju. Skroman korak, čini se, ali zašto onda ne učiniti još hrabriji – Hrvatsku potezom javnobilježnički ovjerene plave kemijske pretvoriti u Ameriku. Na primjer, donijeti dekret o gradnji nuklearnih nosača aviona i odmah istu povjeriti nekom od brodogradilišta što uspješno montiraju vjetroelektrane na sante leda ili proizvode brze patrolne brodove koje u punom plovu prestiže malo bolji trabakul.
Može se činiti da ideja udomljavanja digitalnih nomada nema manu, ljudi ionako rade za stranog poslodavca, borave u Hrvatskoj i u njoj troše svoj novac puneći tako džepove hrvatskih građana i uvijek gladni proračun. No, govorimo o zemlji u kojoj izdavanje najobičnijeg računa regulira četrnaest zakona, uredbi, pravilnika, naputaka, mišljenja i drugih propisa.
Plenkovićev nonšalantni digitalni potez Twitterom
Isto tako, boravak i rad stranih državljana u Hrvatskoj regulira prava gomila zakona, uredbi i pravilnika. Među ostalim Opći porezni zakon, a tu su i Zakon o strancima, Pravilnik o vizama, Uredba o Hrvatskom viznom informacijskom sustavu, kao i vladina Odluka o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca. Osim toga, ni svi stranci nisu jednaki. Recimo, na državljane Europskog gospodarskog područja primjenjuje se drugačiji režim nego na druge strane državljane. Tako postoji više kategorija stranaca i članova njihovih obitelji, pa mi se čini da će za oživotvorenje Plenkovićevog nonšalantnog digitalnog poteza Twitterom biti potrebna izmjena i prilagođavanje bar četiri-pet zakona i podzakonskih akata.
Posebno je interesantno pročitati odjeljke 4. i 5. Općeg poreznog zakona koji se odnose na mjesnu određenost poreznog obveznika i njegovu gospodarsku djelatnost. Što će pomisliti netko čiji posao ovisi o internetu kada dođe raditi u Hrvatsku i pročita ovu odredbu:
Što kaže hrvatski zakon?
"Ako se određena gospodarska djelatnost obavlja putem interneta uz izbjegavanje ispunjavanja zahtjeva reguliranih odredbama posebnog propisa kojim se uređuje ta djelatnost te se tako ostvaruju nepripadajuće porezne pogodnosti ili izaziva teško nadoknadiva šteta za društvenu zajednicu, nadležno porezno tijelo može izdati nalog o zabrani daljnjeg rada."
A ovo je interesantno pročitati u vezi jednogodišnje radne vize:
"Uobičajeno boravište u smislu ovoga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu ovoga Zakona smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine."
A što s ostalim poreznim obveznicima koji nisu nomadi?
No ako zaključimo da se hrvatski porezni sustav ne bi odnosio na digitalne nomade, možda će se postaviti pitanje (ne)jednakog poreznog tretmana za hrvatske građane koji u Hrvatskoj također rade za stranog poslodavca ili naručitelja. Oni poreze moraju platiti u skladu s hrvatskim propisima.
Sjetite se kako je nedavno dio informatičke zajednice dignuo kuku i motiku na poslodavce i pojedince koji su se dosjetili jadu i radni odnos pretvorili u paušalni obrt kako bi umanjili poreznu deračinu. Odmah su potekle krokodilske suze zbog nelojalne konkurencije i zazivala se pomoć države protiv takve nečasne rabote.
Postavlja se i pitanje operacionalizacije ove ideje. Hrvatska birokracija na dnu je svih svjetskih ljestvica po efikasnosti, vladavini prava i pogodnosti za poslovanje. Upitno je i koliko se brzo može donijeti potreban propis i uskladiti postojeće, kao što je veliko pitanje hoće li se cijela priča na kraju pretvoriti u orgiju uhljebarsko-birokratske torture i institucionalnog besmisla.