BIO JE TO "najteži amaterski reli na svijetu", a na njemu je sudjelovala naša ekipa.

U suradnji s Yugopapirom prisjećamo se nastupa naše ekipe na Camel Trophy natjecanju. Te 1990. godine reli je osvajao Bajkal, a s njim i naša ekipa s Ognjenom Sokolovićem iz Sarajeva i Andrejom Škafarom iz Ljubljane.

Koliko je Camel Trophy bio popularan najbolje govori podatak kako se prijavilo 27.158 ljudi ,a na završno testiranje na stazi Mladina pozvano je 49 kandidata među koja je bilo i šest žena. Izabran je prije spomenuti duo, a o njihovom uspješnom nastupu pisao je Studio.

Srpanj 1990: Ovogodišnji "Camel Trophy Bajkal '90", u kojem je sudjelovalo 16 nacionalnih ekipa iz Europe, Azije, Afrike, Amerike i Japana, i gdje je naša posada s Ognjenom Sokolovićem i Andrejem Škafarom - nakon uvjerljivog dvotjednog vodstva u početku zauzela na kraju šesto mjesto u generalnom plasmanu - bio je prije svega neviđen medijski spektakl, neuobičajen za ekspedicije u divljini.

Taj "najteži amaterski reli na svijetu", kako se često naziva, uopće nije ni utrka ni reli, nego vožnja od tradicionalnih "1000 milja" (oko 1500 km) u konvoju, po najtežem mogućem terenu u nekom izabranom, egzotičnom, teško dostupnom dijelu svijeta, gdje se svi problemi rješavaju kolektivno.

Obavezno je, međusobno pomaganje posada u izvlačenju Land Rovera iz blata, rijeka i močvara, u gradnji provizornih mostova ili splavi, kako bi se napredovalo dalje kroz bespuća. Natjecateljski dio samo su posebni ispiti, no ni tu nije presudna vratolomna vožnja. Više bodova, naime, donose ispiti spretnosti, trčanje na tri do deset kilometara, veslanje u kanuu na stazi od dva do sedam kilometara, orijentacija s pomoću kompasa i karte, noćna orijentacija i slične provjere gotovo komandoskih vještina i fizičke izdržljivosti.

Tom, prije svega marketinškom pustolovinom, široj javnosti gotovo nepoznata multinacionalna kompanija Reynolds Tobacco International nastoji dati poseban ugled imenu Camel, a to danas nisu samo cigarete, koje su u drugom planu, nego i sportska odjeća, oprema i pribor, satovi, pa čak i stil života. U svemu tome mediji su vrlo važni kako bi što većem krugu mladih duhom širom svijeta što uvjerljivije dočarali tu tipičnu mušku pustolovinu.

U tom nastojanju, prateća novinarska grupa svakog nacionalnog tima višestruko je veća od natjecateljske dvojke. Jugoslavensku posadu pratilo je devet pozvanih novinara tiska, radija i televizije, s dvije TV kamere i osam fotoaparata, a što je za taj Trophy relativno skroman broj jer su, primjerice, prateće novinarske ekipe Turske i SR Njemačke bile mnogo veće.

Od svih vijesti što su ih mnogi reporteri slali u svijet najviše je zanimanja izazvala ona o pokušaju zelenih ekologista da zaustave Camel Trophy na obalama Bajkalskog jezera, u području Nacionalnog parka.

Priobalje Bajkala jedinstven je prirodni rezervat, u kojem je 75 posto flore i faune endemskog karaktera, a to znači da nigdje drugdje u svijetu nema takvih oblika života. Zbog toga je bilo vrlo teško dobiti dozvolu da se dio posebnih ispita održi na samoj obali Bajkala - radi što atraktivnije pozadine za TV i fotoreportere.

Dopuštenje je dobiveno tek pošto je Iain Chapman, direktor Camel Trophyja uvjerio upravu Nacionalnog parka da tridesetak Land Rovera, sa suvremenim dizel-motorima, zagađuje zrak manje od samo jednog sovjetskog teškog kamiona, kakvi masovno prolaze cestama što idu uglavnom blizu obala Bajkala.

Za tu je dozvolu plaćena poprilična svotica zelenih dolara, kojom Nacionalni park namjerava kupiti neke strojeve i opremu, kojima bi unaprijedio zaštitu toga prirodnog rezervata na golemom području od 418.000 hektara.

Unatoč tome, skupina "zelenih" polegla je po tlu na jednom uskom prolazu i fizički spriječila tri posade, od šesnaest, da završe jedan posebni ispit pretposljednjeg dana Trophyja.

Komercijalni direktor Nacionalnog parka Mihail Aleksandrovič Prijašnikov poslije je ovako objasnio događaje: država im je, jednostavno, otela dolare i u zamjenu dala obične rublje, a ne konvertibilne, kojima ne mogu kupiti ništa od planiranog.

Revoltirani radnici Nacionalnog parka "u duhu glasnosti i perestrojke", računajući da će to najbolje uraditi kao "zeleni", htjeli su samo da što većom međunarodnom medijskom galamom upozore na nepravdu. Akciju su vidjeli mještani malenoga grada Boljšaja Rječka, pa su se sutradan i oni, a i učenici nekih škola, pojavili kao pravi "zeleni", s transparentima protiv pušenja na Bajkalu, zaustavljajući uglavnom vozila s novinarima da im izraze svoje negodovanje.

Naime, u Sovjetskom Savezu zakonom je zabranjeno pušenje na javnim mjestima, a oni su poznatu žutu devu, logotip Camela, shvatili samo kao reklamu za cigarete. O odjeći, sportskoj opremi i ostalom sa znakom deve uglavnom nisu imali pojma. Pošto ih je umirila uprava Nacionalnog parka, poslije nisu fizički ometali natjecanje, ali su se znalački postavljali sa svojim transparentima - tako da se dobro vide u svim, za TV reportere atraktivnim, kadrovima.

Takva natjecanja uistinu ne bi trebalo održavati u nacionalnim parkovima, no ta akcija "zelenih" i zelenih na Bajkalu imala je prilično otužnu scensku pozadinu. Ni kilometar od mjesta njihovih demonstracija gorjelo je, usred šume u Nacionalnom parku, golemo smetlište svakojakog gradskog i industrijskog otpada.

Duž kamionskih putova uz Bajkal odbačeno je na stotine starih guma i kotača, lokve ispuštenog ulja smjenjuju potoke, oko Irkutska dime se deseci dimnjaka termoelektrana i teške industrije iz doba Staljinovih petoljetki, i to bez ikakvih filtara.

Drveće u prekrasnom Nacionalnom parku Bajkal naočigled umire, divljači je sve manje, a zeleni s Bajkala očito još ne mogu ništa. Doista, žuta deva nije bila ni kap u beskrajnom moru već olujnih ekoloških problema.

Napisao: Mario Saletto (Studio, 1990.)