PREMA izvješću njemačkog Instituta za istraživanje gradnje, gradova i prostornog planiranja, prošle godine je gotovo 20.5 milijuna zaposlenih bilo zaposleno u drugoj općini od one gdje im je prijavljeno boravište. To i dalje čini oko 60% zaposlenih, ali im se broj povećao za 140 tisuća jer ih je i ukupno nešto više, piše DW.

U prosjeku, radno mjesto je tim svakodnevnim putnicima udaljeno 17.2 kilometara od mjesta stanovanja - toga bi trebali biti svjesni i svi zagovornici alternativnih i ekološki prihvatljivih prometnih sredstava jer ići onda biciklom na posao potpuno je nerealan zahtjev. A popis gradova gdje je najviše takvih putnika govori i o drugim problemima: na prvom mjestu je grad München u koji stiže 455.000 zaposlenih iz njegove okolice. Slijede Frankfurt na Majni (405.000), Hamburg (392.000), Berlin (391.000) i Köln (305.000).

To ne svjedoči samo o gospodarskom potencijalu tih metropola nego i o već nedostižnim cijenama nekretnina i stanarina koje si osobe s manjim prihodima više jednostavno ne mogu priuštiti. Osim te socijalne dimenzije, problem je i prometna politika u ovoj zemlji: baš tamo gdje je mreža javnog prijevoza slaba je i prosječan put takvih zaposlenih najduži.

Svi bi rado da im je posao iza ugla

Zaposleni koji žive u općini Märkisch-Oderland u pokrajini Brandenburg prosječno putuju svaki dan po 27.4 kilometara na posao i onda isto toliko nazad - najvjerojatnije u Berlin koji je otprilike toliko udaljen od te općine.

Na drugom mjestu su stanovnici općine Ludwislust-Parchim u pokrajini Mecklenburg Vorpommern s 27.3 kilometara jer očito ne samo da rade u Schwerinu nego i u Hamburgu iza nekadašnje granice DDR-a, a na trećem mjestu je Altmarkkreis Salzwedel u Sachsen Anhalt s 27 kilometara i on leži u blizini Wolfsburga, negdje na pola puta između Berlina i Hannovera.

Thomas Pütz iz tog instituta svjedoči kako je u doba korone i rada kod kuće broj takvih putnika bio nešto manji: "Rad od kuće pomaže i smanjiti gužve u prometu i kako bi se umanjile negativne posljedice na klimu, okoliš i zdravlje zaposlenih."

No svako radno mjesto nije ni pogodno da ga se obavlja kod kuće, a sve više tvrtki želi vratiti svoje zaposlenike na radno mjesto, tako da su i gužve na cestama opet svakodnevica.

To je realnost "mobilnosti zaposlenih" kojem teži gospodarstvo, a i svi pozivi okrenuti se javnom prijevozu u pravilu ne pomažu: željezničke linije nisu dovoljno redovite, a u "špicama" su vlakovi prepuni. U zabačenijim ruralnim područjima praktično ostaje jedino automobil, makar to često znači i po sat vremena stajati u zastoju - i to svaki dan, na posao i onda opet s posla.