DANAŠNJI automobili u stanju su raditi sve – od sitnica poput zagrijavanja sjedala do naprednih stvari poput mogućnosti da voze sami. Lako je zaboraviti da su prvi automobili bili klimava vozila koje je pokretala para, piše gieco.com.

Vulkanizirana guma

Početkom 1830-tih Ameriku je zahvatila "gumena groznica", ali stvari su izmakle kontroli i postale su – doslovno prevruće, kada su kupci otkrili da se njihove nove cipele i torbe tope tijekom ljeta. Charles Goodyear, trgovac željezom, proveo je godine pokušavajući otkriti kako stabilizirati gumu, a s eksperimentima je nastavio čak i tijekom teških životnih uvjeta dok se borio s velikim dugovima.

Godine 1839, nakon što je pokušao s dušičnom kiselinom, vapnom i terpentinom, Goodyear je u gumu dodao sumpor. Umjesto da se rastopi i smekša, guma je zapravo očvrsnula. Proces koji je kasnije nazvan vulkanizacija Goodyear je i patentirao. Vulkanizirana guma koristi se kod automobilskih guma, pojasa za transmisiju, brtvi…

Asfalt

Zahvaljujući komercijalnom asfaltu koji je izmislio Edward De Smedt 1870. godine, automobilske gume dobro prianjaju na podlogu i vožnju čine ugodnom. Kemičar iz Belgije prvi put je u Parizu vidio asfalt za koji je upotrijebljen asfalt iz Švicarske. Materijal je pomiješan sa šljunkom ili drobljenim kamenom kako bi se dobila trajna površina.

De Smedt je bio toliko zaintrigiran, da je 1861. kada je došao u New York, počeo vršiti eksperimente s ugljenom prašinom i pijeskom. Nadao se da će naći supstancu koja je funkcionalnija od švicarskog asfalta, a jednako je jeftina.

Patentirao je asfaltni pločnik upotrebom smjese pijeska 1970. godine, ali prvi pokušaj asfaltiranja nije potrajao. Srećom, De Smedt je nastavio dorađivati smjesu i na kraju je asfaltirao ceste u New Yorku i Washingtonu. Prvi entuzijastični korisnici asfalta bili su biciklisti, ali ubrzo su morali početi dijeliti asfalt s vozačima automobila.

Pokretna traka

Za izum pokretne trake zasluge je ponio Henry Ford 1913. godine. Tehnički, pokretnu montažnu traku prvi je razvio 1901. godine Ransom E. Olds, osnivač Oldsmobila.

Prvi automobili su tijekom proizvodnje ostajali stacionirani na istom mjestu, dok su se radnici kretali prema njima i oko njih. Olds je ovaj proces ubrzao tako što je automobile postavio na stalke s kotačima, kako bi oni bili dovoženi do radnika. Dok su se drugi proizvođači mučili oko proizvodnje, njegova tvornica u Lansingu u Michiganu koristila je ovaj mehanizam kako bi proizvodila i do 20 automobila na dan, a uskoro je njegov Curved Dash Oldsmobile postao najpopularniji model u Americi.

Ford također nosi određene zasluge. Na bazi Oldmobilovih brojki, a sa svojim rukovoditeljem proizvodnje, razvio je parnu transportnu traku koja je prevozila automobilske dijelove između radnika u tvornici Highland Park u Michiganu. Ovaj pokretni model i dan danas se koristi.

Brisači

Na ranim automobilima postojao je problem vidljivosti kroz vjetrobransko staklo, što je na svojoj koži osjetila Mary Anderson dok je putovala u New York 1902. godine.

Ograđeni gradski ulični automobili štitili su vozače od vremenskih nepogoda. Međutim, u slučaju kiše ili snijega, vozači su morali otvoriti prozore i isturiti glavu kako bi mogli vidjeti kuda idu, a ovaj manevar bi usporio promet i vozače u potpunosti odvratio od vožnje.

Vraćajući se kući u Alabamu, Mary Anderson je sastavila plan za napravu koja bi bila montirana na vjetrobranskom staklu, a kojim je upravljala poluga u automobilu. Dizajn je patentirala 1903. godine, a tijekom 1910., kako su se automobili počeli masovnije prodavati, brisač stakla je postojao kao opcija na novim modelima automobila. Njen izum ne samo što je vožnju učinio sigurnijom, već je danas omogućio potpuno zatvorena, udobno klimatizirana vozila.

Benzin

Rafinerije nafte su benzin proizvodile još od sredine 1800-tih, ali proces proizvodnje je bio neefikasan i spor. Pravi cilj je bio napraviti kerozin. S otkrićem motora s unutarnjim sagorijevanjem tijekom kasnih 1800-tih godina, odjednom se povećala i potražnja za benzinom. Naftnim kompanijama bio je potreban način kako ga brže proizvesti.

Dvojica inženjera kemije iz laboratorija Standard Oil’s Whiting u Indiani počela su s eksperimentima. Prvo su William Burton i Robert Humphreys dodali kemikalije sirovoj nafti, pa su je potom pokušali zagrijavati. Konačno, 1913. godine došli su na ideju primijeniti i toplinu i pritisak i – uspjelo je. "Termičko pucanje", kako je kasnije nazvana ova metoda, udvostručilo je količinu benzina koja se mogla proizvesti od određene količine nafte i pomogao je da on postane široko dostupan.